Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) je dvadeset i trećeg juna odlučilo da izađe iz Evropske unije. Brexit referendum, kao i svaki referendum, trebalo je da bude glas naroda, način da on iskaže svoju volju. Ali, problem je što ta volja nije bila jedinstvena.
Nekako slično i ne tako davno, još jedna zemlja je prošla kroz referendum. Početkom devedesetih, Jugosloveni su izašli na glasačka mjesta kako bi rekli da li žele da ostanu u zajedničkoj državi. Rezultat glasanja, međutim, nije bio samo puki zbir glasova i razjedinjenje federacije, već krvavi sukob i nasilno rasparčavanje države u disfunkcionalne mikro nacionalne države.
Možda to sada zvuči nevjerovatno, ali i UK dijeli mnogo toga sa Jugoslavijom.
Kao i Jugoslavija, UK je složena, multinacionalna država, nastala na osnovu kontroverznog istorijskog projekta, koji se preklapao sa imperijalističkim planom jedne zemlje, koja je činila jezgro federacije pa ono što je za Jugoslaviju bila Srbija, za UK bila je Engleska. Poput Engleza u Škotskoj i Irskoj, Srbi u Hrvatskoj i Bosni često su viđeni kao ništa drugo do – osvajači.
Baš kao Englezi, Srbi su se osjećali neshvaćeno od onih naroda koje su pokušali da ujedine pod jednom zastavom, optužujući ih za nezahvalnost za sve žrtve koje su podnijeli zarad opšteg dobra. Kao svi ne-Englezi, ne-Srbi su osjećali da su kolonizovani, da se s njima postupa kao s djecom i da ih veći, jači brat maltretira i nameće im svoju volju, a samom stvaranju obje države prethodili su periodi strašnih međuetničkih i međureligijskih sukoba i nasilja.
I pored sve te istorije, elite su uspjele da okupe i ujedine različite narode i tako izvedu neuredne, ali prilično izdržljive, multinacionalne eksperimente: uspijevali su se postići komplikovani kompromisi, a istorijske netrpeljivosti staviti pod kontrolu, u nekim momentima čak potpuno eliminisati. Lokalno samozakonodavstvo i autonomija za etnički različite grupacije je bio modus operandi, kako u UK, tako i u Jugoslaviji.
Za manjine za koje nije bilo moguće uspostaviti autonomne oblasti i sve one koji su se našli u okruženju koje nije dijelilo njihove stavove, postojale su posebne mjere. Zadržavanje kulturnih i političkih veza protestanata u Sjevernoj Irskoj sa njihovom braćom u Engleskoj, bilo je jednako važno kao slobodan protok kulturnih dobara između Srba u Bosni i Srba u njihovoj matičnoj Srbiji.
Svjesne prirode multinacionalnih federacija u eri nacionalnih država, elite su bile spremne da pokrenu i guraju bilo kakvu ideju zajedničkog identita, koja bi nadjačala duboko usađene nacionalne identete, koji su bili živi u sastavnim dijelovima novih, ujedinjenih zemalja. Konkretnije, “Britanstvo” nije nikada bila zvanična politika UK-a, baš kao što to nije bilo ni “Jugoslovenstvo”, već su se oni na vrhu nadali da će godine, decenije i vijekovi međuetničkih interakcija rezultirati viđenjem Engleza, Velšana, Škota i Iraca sebe samih kao Brita, baš kao što se trebalo desiti da Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci i Crnogorci smatraju sebe Jugoslovenima.
U slučaju UK, članstvo u Evropskoj uniji omelo je i unutrašnje destruktivne snage i preusmjerilo ih ka Briselu. Sličnu ulogu za Jugoslaviju je odigrao Hladni rat i osjećaj opšteg ponosa što tako mala zemlja zauzima veliku ulogu na svjetskoj sceni, balansirajući između dva suprotstavljena bloka. A onda je pao Berlinski zid, a sa njim i Jugoslavija: Jugosloveni su izgubili svoje malo, posebno globalno mjesto, unutrašnji nacionalizmi su ponovo progledali, a demokratski populizam sjeo na centalnu pozornicu Jugoslovenskog pozorišta.
Jugoslovenski slučaj demokratije je pobio svaku tvrdnju da je ona neko dobro po sebi, da nužno donosi stabilnost i prosvjećenje. Devedesete su, pobjedom demokratije, nastavljene opštom mobilizacijom praćenom cvjetanjem novih političkih partija. Ljudi su protestovali, tražili sve i svašta, najavljivani su referendumi, obećavani novi putevi, nove budućnosti. Sve to je završeno krvoprolićem i trganjem zemlje na slabo funkcionalne ili potpuno nefunkcionalne nacionalne države uz gubitak 100 000 života, odlazak više od dva miliona stanovnika, podizanje granica, trovanje mržnjom, podjele i ukorjenjivanje korupcije.
Ukoliko postoji bar jedna lekcija koju UK treba da nauči od Jugoslavije jeste ona o referendumima: referendumi su užasni. Ovi kratki izleti radi vježbnja direktne demokratije ne samo da ne donose odgovor na ključna egzistencijalna pitanja, već oživljavaju i stavljaju u žižu društvene podjele koje su prethodno bile politički potisnute ili kanalisane kroz civilni diskurs.
A kako su gotovo uvijek organizovani oko pitanja koja se čine od životnog značaja, referendumi imaju razornu snagu, koja se povećava s činjenicom da su donesene odluke nepovratne. Za razliku od izbora, strana koja je izgubila ne može svoju ljutnju preusmjeriti na dobijanje sljedeće runde, jer donesena odluka je tu bez mogućnosti preispitivanja.
Ovo je najočiglednije na primjeru bosanskih Srba 1992. godine. Tada je, nakon što su dvije jugoslovenske republike, Slovenija i Hrvatska, odlučile da ne žele biti dio federacije, nova bosanska, demokratski izabrana, vlada organizovala referendum sa pitanjem da li Bosna i Hercegovina takođe treba da izađe iz zajedničke države. Bosanski Srbi, gotovo svi do jednog za ostanak u Jugoslaviji, kako bi mogli očuvati svoje veze sa Srbijom, odlučili su bojkovati referendum znajući da čine oko trideset posto bosanskohercegovačkog stanovništva. Da su odlučili da izađu, dali bi legitimitet referendumu, na kom bi sigurno bili preglasani. U skladu sa predviđanjima, rezultati referenduma su bili veliko “da” za nezavisnost i jednako u skladu sa svim drugim predviđanjima, ovo “da” je vodilo ratu, budući da su bosanski Srbi željeli da njihovo parče zemlje ostane u Jugoslaviji, uz Srbiju.
Ako pogledamo Brexit i zagrebemo ispod puke površine, vidjećamo da se UK suočava sa zapanjujuće sličnom situacijom. Glasanje na referendumu je, u velikoj mjeri, išlo nacionalnim linijama i učinilo nedostatak opštenacionalnog konsenzusa pitanjem života i smrti ove države. Kraj UK van Evropske unije se čini lako predvidljivom budućnošću, kao što je to bio i kraj ujedinjene BiH van Jugoslavije: Škoti će tražiti otcjepljenje, Sjeverna Irska posebna prava, samoodređenje i na kraju ponovno ujedinjenje sa Republikom Irskom, dok se protestanti budu povlačili iz politike, pribjegavajući ko zna kojim sredstvima, svjesni da su političkim procesima već svedeni na manjinu.
Ono što bi nas bregzitski debakl trebao naučiti jeste da su referendumi populistički alat koji omogućava demagozima da koriste politiku mržnje na demokratski način.
Jasno, referendumi su demokratski.
Ali, isto tako i smrtonosni.
Nekad doslovno.
Autor: Feđa Burić, asistent na Univerzitetu Belarmin
http://www.historymatters.group.shef.ac.uk/brexit-lesson-yugoslavia/