Nekada davno, na Zemlji su postojale tri vrste ljudskih bića: žene, koje su poticale od Zemlje, muškarci, koji su poticali od Sunca i androgini, muškarci i žene istovremeno, koji su poticali od Mjeseca. Svako ljudsko biće bilo je okruglo, imalo četiri ruke i četiri noge i dva lica na suprotnim stranama, koja su gledala naprijed i nazad istovremeno. Ljudi su bili savršeni kao krugovi, savršeni kao planete čiju “krv” su nosili.
Ali kako su bili jaki i samovoljni, postali su prijetnja bogovima i Zeus je odlučio da ih zaustavi u njihovoj moći, presjecajući ih na dvoje i rastavljajući ih. Od tada ljudi čeznu za svojom drugom polovinom i provode cijeli svoj život tražeći je. Tako neki muškarci traže muškarce, žene sebe u drugim ženama, a muškarci koji pokušavaju pronaći “svoju” ženu i žene koje pokušavaju prepoznati onog jednog muškarca, kako bi se spojili i činili onu savršenu cjelinu, porijeklom su androgini.
To je ono što nam Platonov mit kaže o androginima, o porijeklu i izvoru želje za cjelinom koju činimo tek s nekim drugim i čestom ljudskom osjećaju da postoji još neko ko ima istu dušu i ko će je prepoznati bez riječi.
Ali vjerovatno ništa od toga nije samo mit pa tako ni androgini. Da li su bogovi namjerno pomilovali neke od njih ili su pojedini uspjeli da se sakriju i izbjegnu božju kaznu manje je važno, ali da oni i dalje hodaju ovom planetom najistinitija je stvar.
Androgine manje pouzdani izvori, poput rječnika ili enciklopedija, objašnjavaju kao ljude koji imaju muške i ženske karakteristike, ljude koji su između ova dva roda i jednako oba od njih, ljude koji se ne uklapaju u društveno određena i nametnuta pravila šta i ko jeste muškarac, a šta i ko jeste žena. Oni su i jedno i drugo, bilo da imaju ženske ili muške polne oznake, njihova tijela, lica, a često i um su oboje i sve odjednom.
Ali kako vrijeme mijenja sve, promijenilo je i Mjesečeve ljude, koji su opet počeli da se kriju i pokazuju samo jedno od dva lica, kako bi izbjegli posmatranje sebe kao čudnih, nenormalnih (ili jednostavno da bi izbjegli posmatranje) koje je došlo kao rezultat ljubomore ili gubitka sjećanja ostatka kažnjenog društva na savršene predavne dane. Što bogovi nisu mogli, ljudi su dovršili.
(Prvi dokaz da su ljudi moćniji od bogova.)
A kako je vrijeme promijenilo ljude, tako su ljudi promijenili bogove, koji su se prilagodili i odlučili da sudbinu, umjesto s Olimpa, pomoću munja i gromova, određuju (ili bar pokušaju) pomoću olovke, papira, boja i tkanina i to sve iz najljepših zemaljskih gradova, najčešće Milana, Njujorka i Londona.
(Drugi dokaz da su ljudi moćniji od bogova.)
Bogovi, ipak, nisu mogli da ne primijete ljepotu svojih stvorenja i u novom božanskom modnom poretku, odlučili su da im vrate njihovu ljepotu i da im daju ono što zaslužuju: jedinstven stil.
Ali onda su zavladali kompleksi i potreba za unifomisanošću, koja je nametnula stav muškarcima da nisu dovoljno muškarci ako nose suknje. Apsurd.
A kakav je taj stil i šta danas znači androgina moda, koliko je ona važna i kuda će nas odvesti, pitali smo Marka Fehera, modnog kreatora, a možda i jednog od mladih bogova.
Kakav je pogled na androgine osobe iz ugla modne industrije, koliko se misli na njih prilikom stvaranja novih kolekcija?
Mislim da su u početku bile razmatrane i korištene isključivo kao atrakcija, ali vremenom se došlo do spoznaje da je takvih ljudi zaista mnogo i da čine tržište, osim toga svakim danom sve ih je više, neki se odlučuju voditi taj način života, a neki pak ne.
Smatra se da je stil stvar ličnosti, način na koji se ispoljava nečija individualnost. Koliko, po Vašem mišljenju, modne piste mogu doprinijeti slobodi da se ta individualnost ispolji, naročito kada ona znači nekonvencionalnost?
Iskreno mislim da su modne piste samo smjernica koja može i ne mora da zavlada, a ulica odlučuje šta je to što dolazi, ostaje, prolazi… Svakako cilj piste, to jest dizajnerskih revija i jeste da ponude raznolikost i nekoliko različitih rješenja na temu individualnosti, a svaki od konzumenata mode bira kom pravcu će se prikloniti, mada dosta je onih koji se priklanjaju većini, ne mareći za sopstveni identitet, smatrajući ga društveno neprihvatljivim.
Ako znamo iz istorije da su vijekovima haljine bile jednako i muški i ženski odijevni predmeti i znamo da su modne piste te koje stvaraju trendove, šta je prihvatljivo, a šta ne, da li Vi mislite je moguće napraviti ponovo obrt percepcije haljina kao muške odjeće?
Mislim da se taj obrt već desio. Nije apsolutno čudno vidjeti (negdje vani) muškarca u haljini. Recimo u Londonu sam ih viđao i po nekoliko desetina dnevno (pri tome nije kilt u pitanju), u Berlinu takođe, a opet s’ druge strane, svi znamo Dinu Merlina i Damira Urbana, svjedočimo i njihovim suknjama. Istina je, muškarci i žene su nosili suknje, razlika je bila u vezu, ukrasu i tako dalje, ali onda su zavladali kompleksi i potreba za unifomisanošću, koja je nametnula stav muškarcima da nisu dovoljno muškarci ako nose suknje. Apsurd.
Danas je, s druge strane, sasvim normalno da vidimo ženu u odijelu, ali to su uglavnom ženski krojevi i pralogeđeni modeli. Ipak, Casely-Hayfords, muški brend, je odlučio da za sljedeću sezonu napravi i žensku kolekciju, ali muževnu žensku kolekciju. Da li možemo očekivati više ovakvih pomaka ka, da je nazovemo, muškoj ženskoj modi i obrnuto?
Apsolutno, rodna pripadnost se gubi u svemu tome, što se meni izuzetno dopada. Mislim da se nikako ljudi ne bi trebali djeliti na bilo kakvu pripadnost, što vjeri, naciji, polu, i tako dalje, i tako dalje.
Ako smo ti i ja završili ekonomiju, istim prosjekom, ne možeš i ne smiješ ti biti manje plaćena, jer si žensko, isto tako, ako se tebi i meni dopada isti odjevni predmet, ne smije niko da nas osuđuje.
Pravo na različitost i individualnost je zaista bitna. Sve više je GENDER FREE kolekcija, parfema, asesoara, poslova i treba ih biti sve više.
Tokom sedamdesetih, kada je rokenrol bio na vrhuncu i androgina moda je bila jako popularna. Šta bi trebalo da se desi da se ona opet vrati na velika vrata i da nam ne bude čudno da se muškarci šminkaju i da se vrati bar dio tog blještavila i glam-a?
Pa trebalo bi nešto naizgled vrlo jednostavno, ali na Balkanu vrloooo teško izvodivo, prosto da svako vodi računa o svom životu, samo to.
Mislim da ljudima treba sloboda, treba im manje tuđih noseva u njihovim dvorištima, ključ je sloboda.
Ljudi bi trebali shvatiti da jednom žive, i trebalo bi da žive zaista, da se opuste, neće biti tu hiljadu godina.
Muškarci u haljinama se najčešće dovode u vezu sa transrodnim osobama. Da li to stoji, to jest, u kolikoj vezi su androgina moda i drag?
Potpuno pogrešno. Da li se Vama Damir Urban čini kao transgender? Lenny Kravitz? Vin Diesel? Meni ne. (smijeh) Mislim da se potpuno nepotrebno ta dva različita svijeta dovode u poveznicu. Da li je Tilda Swinton trans? Meni ne.
I za kraj, ako kažemo androgena moda u Bosni i Hercegovini, Vi biste rekli…
Postoji i razvija se.
Kod nas se kaže da odijelo ne čini čovjeka. Poslovica u drugim zemljama kaže upravo suprotno: “Odijelo čini čovjeka.” Ali, naravno, to uopšte ne znači da kontradiktorne stvari zajedno ne čine istinu i cjelinu.
Preko odjeće govorimo ko smo, iskazujemo spolja ono što jesmo iznutra, ali samo ako nam se ne nameće ko to treba da budemo i ako ne stavljamo na sebe komade tkanine kako bismo prekrili sebe i svoju ličnost i poslali poruku društvu da smo isti, da mu pripadamo.
Stil je Sloboda. Sloboda je sve.
Ljudi su se možda popeli iznad bogova, ali sloboda je iznad jednih i drugih oduvijek i zauvijek.
Sloboda je jedini Bog.
