Tramvaj. Dva tramvaja. Zvuk udarca na dva kontinenta. Razmak ni godinu dana. Jedan je donio novi, drugačiji život, drugi odnio jedan stari, drugačiji život. Prvom su slijedile boje i oblici s kojim je drugi završio.
Udarac tramvaja i eksplozija boja. Njena dugačka šarena suknja, koja je padala do poda, pala je i na kapke i prekrila njegov život.
Osamnaestogodišnja Frida je nakon septembarskog udarca 1925. godine ustala i zakoračila u svijet stvaranja, iz kojeg je nakon junskog udarca 1926. godine sedamdesettrogodišnji Gaudi iskoračio.
A svakim korakom, od onog prvog, ostavljao je kao Marica znak svog prolaska. Samo, iz njegovih ruku, mrvice su bile ogromne. A ipak, mrvice za Boga, u kog je vjerovao toliko da je prozvan Božjim Arhitektom. Ali na ovom svijetu je ipak on bio Demiurg, Graditelj, Bog.
Njegov svijet: Barselona.
Teško bi bilo zamisliti taj mediteranski grad, smješten na ivici Pirinejskog poluostrva, u uvijek nemirnoj, duhom ili oružjem, Kataloniji, u kojoj se istorija piše nebeskim bojama keramičkih pločica, kamenih crkvenih svodova jednako kao crvenim nijansama prolivene krvi katalonskog u borbi protiv kasteljanskog.
Gaudijev katalonski bio je jezik kojim je govorio mnogo manje od svog katalanskog stvaralaštva.
On je živi duh katalonske Barselone koju je gradio i oblikovao punih pedeset godina, od 1876. godine.
Tada je sve krenulo za neobičnog čovjeka, koji je radio i studirao, koji je padao ispite, a briljirao u geometriji, čovjeka čijih sedam dijela je UNESCO upisao u svjetsko naslijeđe i stavio pod zaštitu.
Umjetnik i vizionar, ekscentrik kog je bilo teško razumjeti, svojim svetim trojstvom, arhitekturom, inženjerstvom i religijom, izmijenio je svoj grad i arhitekturu samu.
Vjerovao je da čovjek stvara pravim linijama, dok Bog stvara pomoću krivih, crta prirodu punu zakrivljenja i uglova. Da li se želio približiti Bogu kada je praveći Kasa Baljo (Casa Batallo), čiji je krov probodeni zmaj, sa sve kopljem ili Kasa Mila (Casa Mila), koja stoji na ćošku ulice sa 150 prozora i bez ćoška, potpuno napustio prave linije, ne zna se, ali se zna da je njegov dizajn onaj koji ostavlja bez teksta, bez komentara, bez daha.
Ovaj potpuni vladar materijala, boja i oblika, ne samo da je radio predivne, već i korisne stvari. On je praktično bio recikler: koristio je već upotrebljavane pločice i raznobojnu korištenu keramiku za svoja djela.
Svaka njegova građevina, na neki način, imitacija je prirode, koja je pored Biblije bila opsesija reumatičnom, bolešljivom dječaku, odraslom u svom svijetu, u samoći i pored četvoro braće i sestara. Ta opsesija je živjela od rodnog Reusa do Barselone, od prvog velikog djela, Kase Vinsens (Casa Vincens) do poslednje, još nezavršene, Sagrada Familije (Sagrada Familia).
Imitacija prirode i čovjeka, kako njenog dijela, dala je jedno od najoriginalnijih i najmaštovitijih djela. Kasa Mila ili, kako su je savremenici prozvali, La Pedrera, Kamenolom, kuća je bez ćoškova, kuća koja i nije kuća, već skelet od stubova i meso od kamena, čovjek sa nakitom od balkona i predivnih ograda, kojom Gaudi ispituje granice i nepravilnosti same prirode, koliko i tvorevine.
A ispitao je i pomjerio granice još jednom, ali ovaj put one zakonske kada je 1904. godine restauracijom pomoću keramike, kamena i željeza, potpuno izmijenio izgled Kase Baljo sagrađene dvadeset i sedam godina ranije. A onda je luda Barselona moguće ludom arhitekti, dodijelila nagradu za jednu od tri najbolje građevine godine.
Ali trebali bismo biti zahvalni i porodici Guel, jednom od najvećih gaudijevih klijenata, u čije ime je napravio neke od najspektakularnijih stvari: park, kriptu, palatu i cijelo jedno imanje.
Gradio je svakodnevno. Gradio je neumorno, do poslednjeg dana kada je došao u bolnici. Tu su ga nakon dana traganja pronašli prijatelji, smještenog u skromni krevet, nakon što vozači nisu na šinama prepoznali neobičnog vegetarijanca, pomalo nalik na prosjaka i kog, u strahu da neće biti plaćeni, nisu htjeli odvesti do ljekara. Nije izašao iz bolnice.
Ali tog desetog juna nije izašao, nije otišao nikuda ni iz Barselone.
On i dalje živi kroz svoje remek djelo Sagrada Familija, crkvu koju je papa Benedikt 2010. godine, po ritualima starim koliko i katoličanstvo, posvetio u baziliku.
Tvorevina koju je započeo tridesetogodišnji arhitekta, inženjer i potpuni genije, gradi se od 1882. godine i biće završena tek 2026. godine. Možda. Treba završiti kamenu šumu iznutra, čija raznobojna stabla, kameni stubovi različitih materijala, stoje raspoređena tako da iznesu težinu 170 metara visoke građevine, koja seže u nebo, a ipak ostaje, po pobožnom planu, metar niža od najvišeg prirodnog, Božjom rukom stvorenog, uzvišenja u svojoj okolini. Treba isklesati, sazidati, podići cijelu Bibliju ispričanu kroz kamene zidove. Svaka scena, svaki stih Svetog pisma ispisan je oblicima spolja i posvećen bojama i kamenim listovima svoda iznutra.
Životno djelo ne samo Gaudija, već i tri generacije porodice Benet, oca, sina i unuke, arhitekata, inženjera i skulptora, preobraćenog Japanca, sada katoličke vjeroispovijesti, Norvežanina koji pomoću najnovijeg i najmodernijeg aeronautičkog inženjerskog softvera dekodira Gaudijeve zapise i bombardovanjem uništene makete i upustva, raste pred našim očima. Kakav je to put – od njegovih očiju do naših.
Sagrada Familija. SF. Science Fiction. Naučna fantastika. Ništa drugo do to. Ko zna kroz koji portal, zvjezdanu kapiju ili dalekobacač je prošao čovjek koji je prije 133 godine napravio proračune za koje ljudi prave softvere da ih “provale” i nalaze da je svaki detalj, svaki kamen, svaki proračun savršen, geometrija bez greške i bez milimetra odstupanja.
Zamislite samo svijet iza kapaka Nikole Tesle. Šta je sve letjelo iza njih, kakve munje su sijevale, kakvi osjećaji prolazili tijelom. I što je elektricitet bio iza tih, boje i oblici su bili iza Gaudijevih. Beskraji. Obojica su vjerovali da je nešto iznad njih što ih vodi. Obojica su vidjela nešto što mi ne možemo. Stotinu godina ispred vremena, kažu, a da li bi ikada i stotinu godina kasnije, iko napravio što i oni?
Te lude pedesete pretprošlog vijeka, šta su samo dale u razmaku od četiri godine. Šta su samo oni dali nauci i umjetnosti, čovječanstvu, za period vječnosti. (Uzgred, obojica su provela život posvećen samo svom stvaranju, obojica su imala samo momenat koji je upitnikom ispisala po jedna žena. Ali, kao da nijedna od njih na kraju nije postojala.)
Bilo je potrebno sabrati tri generacije, tri zanimanja, dodati vijek i po i konstruisati softver da bi se dobilo ono što je bilo u umu jednog čovjeka.
“Pred nama stoji genije ili luđak”, rekli su dajući diplomu arhitekte Gaudiju. Šanse su bile 50-50. Ali to je ta akademska isključivost. Ovaj čovjek je možda bio i jedno i drugo, možda ludi genije, možda genijalni luđak. Možda je srž genijalnosti u ludilu. Ili obrnuto. Možda. Ko bi znao šta je u tim umovima, u tim svjetovima, u tim prostorima bez kraja, u kojima grade kao Bogovi. Vladaju kao Bogovi. Svjetovi koji, možda po zamisli svemira, ostavljaju dio svojih svemira u ovom malom svemiru koji dijelimo sudarajući se svojim tijelima. Ko bi znao šta je u njima. Ko bi znao.
Možemo zavirti u njihove kutove, u poneko skriveno mjesto u kom se skrivala neka Kasa Mila, neki kameni most Artigas vrta, neka kapela, fontana ili probodeni zmaj.
Sa sjenkom vjetra pored sebe treba proći ulicama Barselone i tražiti Safonovo Groblje mrtvih knjiga, koje je skriveno negdje u moru Gaudijevih živih boja i oblika.
Barselona danas je dio uma jednog genija. Luda, luđa, Barselona. Lijepa, ljepša, Barselona. Danas, sutra, bilo kog dana, zauvijek.
Grad u obliku Gaudijeve duše.
