Feminizam je odavno pronašao put do uha i stava žena. Ali i muškaraca. Pravi smjer za slanje poruka i podjsetnika ko smo i šta smo su i društvene mreže. Čule ste za “Krajnje neuračunljive”, čitate ih svakodnevno i pitate se ko stoji iza svega.
Lole su pričale sa Marinom Veličković, krajnje uračunljivom!
“Iza ovog Facebook pokreta stoji jedna cura koja provodi puno vremena na telefonu i uz pomoć rozih kvadratića arhivira, komentariše i problematizira momente svakodnevnog seksizma sa kojima se ona i žene u njenom životu susreću. Neuračunljive se bore za to da počnemo prepoznavati i prozivati mikro-seksizme i mikro-agresije sa kojim se većina žena suočava na dnevnoj bazi”, priča Marina.
To znači da bi trebalo da shvatimo da nije OK da cura uvijek kupuje kondome; da nije OK da nam muškarci objašnjavaju naša tijela, prava i iskustva, kao da ih bolje od nas samih razumiju; da nije OK da cijela familija uz kafu raspravlja o tome kojim tempom moj biološki sat otkucava.
Odlučili ste da maksimalno iskoristite online prostor i otvorite mnoge polemike.
U posljednje vrijeme sve više preispitujem koliko je online prostor zaista koristan za feminističku politiku za koju se zalažem.
Sa jedne strane je super zato što omogućava platformu za direktnu komunikaciju sa jako puno ljudi i otvara javni prostor za rasprave koje su inače bile delegirane u privatnu domenu i rezervisane za ženska druženja i kafe.
Sa druge strane, mislim da nije dovoljno da se polemike samo otvore. Mislim da konstantno treba preispitivati koje su posljedice otvaranja tih polemika – da li je dovoljno da online feminizam promijeni dinamiku unutar jedne veze ili ipak treba težiti ka tome da se osvijesti da naši odnosi ne postoje u vakumu i da je jako mnogo toga uvjetovano društvenim strukturama da je patrijarhat istovremeno i kapilaran i strukturalan. Ovaj rascjep je prilično očit kada se raspravlja o abortusu. Većina diskusija se svede na to kako je do neželjene trudnoće došlo, na kome je odgovornost, šta tačno mislimo pod – pravo na život, ali se jako malo diskusija bavi pitanjem – kako smo došle do toga da država misli da ima pravo da do te mjere zadire u ženska tijela, šta je uzrok, a šta posljedica toga?
Ono što može biti postignuto online putem je ograničeno. Upravo zbog toga Selma Asotić i ja pokrećemo časopis feminističke teorije i umjetnosti – Bona, u kojem želimo da se malo ozbiljnije bavimo ulogom koju feminizam može i treba igrati u društvenim promjenama.
“Iza ovog Facebook pokreta stoji jedna cura koja provodi puno vremena na telefonu i uz pomoć rozih kvadratića arhivira, komentariše i problematizira momente svakodnevnog seksizma sa kojima se ona i žene u njenom životu susreću. Neuračunljive se bore za to da počnemo prepoznavati i prozivati mikro-seksizme i mikro-agresije sa kojim se većina žena suočava na dnevnoj bazi”, priča Marina.
A šta kaže online zajednica?
Reakcije su, kao i za većinu stvari podjeljene, ali sam ja prilično rano dobila super savjet da nabavim detektor koji bi isključivao sve nekonstruktivne kritike. Tako da sam otvorena za argumentovane diskusije i zna ih biti super, ali neke trolovske komentare samo ignorišem.
Feministički klub knjige prerastao je u FB pejdž. Vrlo otvoreno govorite o većini problema. Ima li nešto čega se ne dotičete? Zašto?
Imaju dvije stvari o kojima svjesno ne pišem, a to su samopovređivanje i seksualno nasilje. Samopovređivanje izbjegavam jer sam kada sam bila mlađa dosta vremena provodila na društvenim mrežama tipa tumblra i pinteresta i diskurs koji se obično stvori oko samopovređivanja u tim online prostorima se jako često pretvori u valorizaciju destruktivnih ponašanja, a još uvijek nemam strategiju koja bi osigurala da se to ne desi na Neuračunljivim.
Tako da smatram da imam odgovornost da tu temu ne otvaram, dok ne smislim način na koji to mogu uraditi odgovorno i tako da pomaže. Diskusije seksualnog nasilja izbjegavam iz sličnih razloga – prozivanje nekih ustaljenih društvenih tropova, ili zakonskih nepravdi je ok, ali bilo kakve intimnije priče bi mogle biti triggering za jako mnogo žena, i ne mislim da je im je, trenutno, mjesto u malom rozom kvadratiću.
Da li je na ovim prostorima moguća neka vrsta ženske revolucije, konkretnije borbe za jednakost…?
Pa mislim da je velika razlika između revolucije i borbe za jednakost. Jer, po meni je revolucija borba za bolji sistem, a borba za jednakost je borba za bolju poziciju unutar sistema za koji već znamo da je nepravedan. Mislim da je prvi korak aktivan rad na politizaciji društvenih problema, odnosno na dizanju svijesti da nepravde koje se dešavaju nisu proizvod prirodnog poretka, već da su društveno proizvedene. Bitno je osvijestiti da nepravda i diskriminacija jako često nisu posljedica nepoštivanja zakona, već posljedica poštivanja nepravednih i diskriminatornih zakona. Tek onda možemo početi govoriti o tome da li unutar postojećeg sistema zakoni mogu biti bolji ili nam je potreban novi sistem.
Reakcije su, kao i za većinu stvari podjeljene, ali sam ja prilično rano dobila super savjet da nabavim detektor koji bi isključivao sve nekonstruktivne kritike. Tako da sam otvorena za argumentovane diskusije i zna ih biti super, ali neke trolovske komentare samo ignorišem.
Koji problemi su u fokusu “Krajnje neuračunljivih”?
Fokus se jako često mijenja. Od početka se dosta bavim tematikom abortusa i dinamikama unutar veza. U posljednje vrijeme se više bavim temom emocionalnog rada i sve mi je zanimljivija dekonstrukcija diskursa u kojem se ženska ljutnja pokušava svesti na emocionalnu neuravnoteženost, sa ciljem da se depolitizira. U stvari je svo vrijeme taj aspekat neuračunljivosti prisutan – kako se naše legitimne emocije koriste protiv nas i kao alat da se našim iskustvima oduzme kredibilitet. Na primjer, kada izrazite frustraciju zbog objektivne nepravde, pa vam kažu da ne dramite, ili ako izrazite ljutnju, odmah histerišete.
Poruke šaljete u drečavo rozim kvadratićima. Otkrijte nam simboliku.
Inicijalno je ideja bila da poruka treba da bude važnija od formata i da boja ne određuje (ne)ozbiljnost onoga što se poručuje. Ovo mi je bilo zanimljivo i u kontekstu feminista, koji su često super politički osviješteni, ali na ličnom nivou još uvijek ne mogu da se skroz odvoje od nekih zamki heteronormativnosti. Htjela sam i da vidim koliko će ih u stvari biti spremo sherati nešto sa čim se politički načelno slažu, ali što je u totalno Barbie kvadratu. Nekako, većina društva prema drečavo rozoj boji ima stav. Dakle, boja nije neutralna i onda su poruke postale još bitnije i meni je bio izazov da one budu dovoljno kul i zanimljive, da ljudima bude OK da sheraju nešto, što im vizuelno i nije baš privlačno.
