Da li zaista mislite da postoji tako nešto kao što je PRIVATNOST korisnika na FACEBOOK-u?
Dvije kontradiktornije riječi teško da mogu praviti društvo jedna drugoj u istoj rečenici, a pogotovo pitanju – osim kad je retoričko.
Neosporna činjenica jeste da Facebook nudi pregršt opcija i podopcijica kojima možemo regulisati stepen otvorenosti svog naloga prema javnosti (odabirom Public, Friends, Only me itd.) i zaštititi tako svoju intimu (?!), koju smo prethodno „okačili“ na nešto što se s pravom zove „zid“.
Šta je sve netačno u ovoj pretpostavci? Pa gotovo sve.
Takozvani PRIVACY SETTINGS, sa svim svojim nivoima sigurnosti i desetinama raznih opcija – koje se gotovo na sedmičnom nivou nadograđuju i mijenjaju, tako da ih ne mo'š uhvatiti ni za glavu ni za rep – na vrlo teatralan način drži u zabludi veći dio od zavidnih milijardu i po korisnika.
Energija zablude jedna je od najsnažnijih, u nauci nepriznatih, prirodnih sila, ali ipak mislim da je za ovu pojavu zaslužnija ta silna logistika navodne kontrole privatnosti sadržaja, koja kod korisnika stvara iluziju da mećući silne kvačice i otkvačujući, zaista drži stvari pod tom navodnom kontrolom.
Međutim, i otkvačivanje je evoluiralo, pa smo odavno prevazišli public/friends i ostale početničke forice, te se uspeli na stadij gdje možemo, ne samo da diktiramo KO MOŽE DA VIDI šta smo obukli dok smo jeli dok smo se slikali i to objavili sa sve lokacijom, dnk uzorkom i urinokulturom svih prisutnih na slavi kod zaovine komšinice, nego i KO MOŽE TEBE DA „OKAČI“ ako te je slik'o dok si jeo, itd. I ne samo to! Možebit’ da te neprijateljski objektiv u'vatio u nezgodnom trenutku, pa ne ličiš na sebe dovoljno da te Facebook algoritam, u narodu poznat kao „tag suggestion“, prepozna i ponudi zaovi kao opciju. A ona u stvari ne zna da si ti zabraaaanio da Facebook tebe prepoznaje na fotografijama rođaka drugog koljena! Takoreći nadležnost od životne važnosti!
Dakle, sve te trice i kučine, imaju smisla samo u vrlo malom rasponu kontrole ovlaštenja – može li neko nešto objaviti na vašem zidu ili vas tagovati bez vaše dozvole i slično. Čak i najekstremnija opcija „block“ ima svoje sitnim slovima upisane izuzetke. A to sa privatnošču mnogo veze i nema.
Vaš odabir publike ili ciljane skupine, ili na koga god da je usmjeren materijal koji plasirate na svom profilu, se naposlijetku svodi samo na to da je vaša lista prijatelja, takoreći „prva ruka“, publika kojoj ste vi poklonili kartu za premijeru, vip loža, prvi red. Eto toliko uticaja ima vaša kvačica. A sve što ste izložili na svom profilu, zapravo, podložno je (ne)ovlaštenom preuzimanju, kopiranju, distribuciji, repriznom prikazivanju nekoj drugoj publici, aman biiiilo čemu što može pasti na pamet nekome ko ima pristup vašem profilu, jer ste im to na milost i nemilost ponudili.
Budimo realni, onog momenta kad pristanete biti dio društvene iliti javne mreže, bilo šta što se tu nalazi je apsolutno dostupno svima, na lakši ili teži način – u tome je jedina razlika. Zato, pitanje privatnosti, i eventualne probleme koji bi mogli nastati sa zloupotrebom vaše „intime“ od strane nekih „prijatelja“ – pogotovo ako svjesno objavljujete sadržaj koji iz bilo kog razloga nije reprezentativan za bilo koju skupinu ili personu – trebate riješiti ne na mjestu koje se zove PRIVACY SETTINGS, nego PRIVATE LIFE!
Naći će se sigurno neki alhemičar Facebook analitike da se pozove na gorepomenuti „Only me“. Vjerovali ili ne, imam prijateljicu, koja je (doduše slučajno) čvaknula ovu postavku pa se čudom nije mogla načuditi što joj niko ništa ne lajka, pa ni svježe porođeno dijete.
Ali ne brinite, „Only me“ znači SAMO VI,
i Mark Zuckerberg,
i njegovih 10 hiljada zaposlenih,
i svi nosioci aplikacija „Kako bih se zvao u Igri prijestola?“, „Farmville“ i svih drugih kojima ste, svojim klikom na njihov link, dopustili pristup svim sadržajima na svom profilu.
Sve u svemu ima da izginemo u „I AGREE“ dugme!
No, ne lezi vraže, pojave se s vremena na vrijeme neki internet monasi koji šire, po zdravu pamet uvrjedljive, proglase kojima se silni Davidi bore protiv Golijata kopipejstanjem tih proglasa. Dakle, ti hrabri mali borci za svoje osnovno ljudsko pravo na zaštitu sadržaja koji su prethodno dobrovoljno „okačili“, obavještavaju upravni i nadzorni odbor Facebook-a da im zabranjuje da objavljuju, kopiraju, distribuiraju sadržaj i povjerljive (?!) podatke koji se nalaze na privatnom profilu. Ili će, kako prijeti grandiozno finale dopisa, biti kažnjeni u skladu sa ni manje ni više Rimskim statutom, a potom – kako i priliči školskom primjeru kvalitetne administrativne korespondencije – nanizano puno slova, brojeva i tačaka, citiram “UCC 1-308-1 1-308-103”.
Inače, u nadležnosti je to Haripoterovskog Ministarstva magije, pri Odsjeku za zloupotrebu normalskih predmeta i neovlašćeno korišćenje magije.
Narod voli da misli da iza velikih obmana stoje veliki razlozi i teško mogu da se pomire s tim da su razlozi mali – najvjerovatnije tinejdžer koji je iz puke dosade odlučio da provjeri amplitudu reakcije na svoju zvrčku. Ali ja isto volim da zamišljam neke egzotičnije razloge. Da je neki milioner organizovao „rat race“ kladionicu za svoje bogate prijatelje, pa se klade koliko će se nas „isprimati“ na foricu.
Međutim, Facebook ima malo sofisticiranije metode kontrole privatnosti i sadržaja od zahtjeva korisnicima da kopiraju pa pejstaju neki status, jbg, i onda sam džaba zamišljala i Pottera i kladionice.
Kako god, bila naša Facebook privatnost stvarna ili fiktivna, bitka za istu, teško da će završiti u našu korist, jer sa druge strane stoji “nešto” čija se vrijednost procjenjuje na preko 300 milijardi dolara. Da li je to bogatstvo stečeno prodavanjem naše privatnosti u marketinške ili kakve druge (teoretičarima zavjera milije) svrhe, ostaće nepoznato. Ali i ako se uspijete sakriti iza dražesne „Only me“ opcije, na'vataće naše slike, braćo i sestre, na Instagramu, a naše poruke na Whatsup-u, jer je Facebook prvopomenute kupio za milijardu, a ove druge za 19 milijardi dolara.
Naposlijetku, nisam sklona utopijskim jadikovkama nad terorom tehnologije – šta smo tražili to smo i dobili – ali ipak mislim da nijedan izum nije dao toliki doprinos usponu imbecilnosti, koliko je to učinio Faceboook. Ne toliko zbog prava da svaka budala javno iznosi svoje budalaštine, pa ne ni zbog potencijalno postojeće globalne špijunaže nego, prije svega, licemjerne paranoje koju je ova proizvela.
Jer svako ima PRAVO da svoje PRAVO na familijarizaciju sa cijelim svijetom koristi kako god želi.
Nek kači, vala, ko šta hoće!
Samo mi ostaje nejasno zašto nekim korisnicima društvenih mreža, čije su životne strategije zasnovane na apsolutnom prostituisanju intime kroz redovne fotoreportaže, smeta ako to sve gleda neki viši blagajnik neke (za potrebe ovog teksta izmišljene) paravojnovoajerskofotografske ustanove?
Da ne bude zabune, nemam ništa protiv prostituisanja, ni u njegovom prenesenom niti doslovnom značenju, ali imam protiv licemjerja. Prerasli smo valjda “ovo bi se” al’ da ne uđe?!
A ako nismo, princip je jednostavan: Nemojte objavljivati sadržaj koji ne bi bili spremni objaviti u novinama ili na billboard-u na glavnom gradskom trgu! To je jedina sigurna kontracepcija.
