Odrasla sam u malom gradu, u zgradi gdje su živjeli neki srdačni, dragi i dobri ljudi. U ulazu gdje su većinu, igrom slučaja, činile žene. Topla sredina i utočište za djevojčicu, okruglicu čije su debele obraze rado štipkale i ljubile osim moje majke i sve ostale majke, razne bake, tetke, snajke, strine, ujne, sestre…
Djevojčica je bila zaista draga, voljena, mila, a donekle i poslušna. Nikada nije odbijala počasno mjesto za trpezom kako u svojoj tako ni u jednoj od porodica iz ulaza. Obožavala je hranu. Odrasla je među ljudima koji ljubav iskazuju kolačima, svakojakim poslasticama, specijalitetima i raznim đakonijama. Odrasla je u svijetu domaćica sa čarobnim receptima, svijetu tanjira i šerpica koje su šetale stepeništem, sve krcato mirisnim štrudlama i tortama.
Djevojčica je rasla čuvajući integritet svojih buckastih obraza. Bila je vesela, zdrava, rumena, dobro razvijenog imunog sistema. Osim na hranu.
Dakle, bucka od rođenja. Bucka kao beba, kao osnovac, kao srednjoškolka, kao brucoškinja.
Nakon gotovo dvadeset godina komocije u tijelu bucke, koja zapravo nikada nije ni razmišljala o svom tijelu, dešava se prvi susret sa diskriminacijom. Ne znam da li je to pravilo, ali nekako, sve bolne stvarnosti nas pogode odjednom, neočekivano. Šljaštavi butik i tijelo preveliko i preširoko za jednu divnu djevojačku haljinu veličine trideset i osam. Uslijedili su empatični pogled prodavačice, kroz stisnute zube propuštena rečenica: „Nemamo to u Vašoj veličini, to je model za mršavije.“ I utjeha – prst te iste prodavačice uperen u ogromnu, neuglednu, ružnu, tamnu haljinu, skrivenu iza svih onih lijepih. Tada sam se prvi put zapitala o tome kako izgledam, o svojoj kilaži. Ne spadam u mršavije. Dakle, spadam u deblje. Ja sam deblja. Nema tako lijepih haljina za deblje djevojke.
Deblje djevojke umjesto lijepih haljina dobiju ružne haljine i empatiju prodavačice koja sva unezgođena spušta pogled ka podu.
Ne želim to, želim lijepu haljinu. Ne sjećam se da mi je do tog trenutka ikada iko rekao da sam „debela“ ili „deblja“ ili makar na to aludirao. Ne sjećam se da sam i sama za sebe to ikada pomislila. Jesam li ikada o tome razmišljala? Na listi mojih prioriteta do tada je bilo sve osim lijepih haljina. Haljina za „mršave“. Probuđena je ljutnja. Probuđeno je čudovište zvano inat.
Šest mjeseci kasnije sam imala dvadeset i pet kilograma manje. Kupila sam neke lijepe male haljine za malo tijelo. Osjećala sam se dobro. Upoznala sam se sa nekim čudnim samopouzdanjem. A onda se susrela oči u oči sa ljudskom nekulturom. Nekulturom onih ljudi koje poznajem i koji me poznaju. Zaradila sam sijaset epiteta:
- „premršava“
- „bolesna“
- „providna“
- „propala“
Ljudi ne vide zadovoljnu djevojku koja uživa u šarenilu lijepih haljina veličine 36/38.
Ljudi vide propast, bolest i ko zna kakvu muku.
Ljudi osjećaju da imaju legitimno pravo da, ne birajući riječi, komentarišu nečije tijelo.
Moje tijelo.
Ljudi dijele savjete o tome kako bih trebala izgledati. Da li me je moje tijelo određivalo kao osobu svih tih godina? Da li je veličina mog tijela uticala na moj odnos prema vama? Na moju spremnost da pomognem, porazgovaram, posavjetujem, saslušam? Da li utiče sada? Veličina mog srca se nije promijenila. Kao i uvijek sam se kulturno javila i pitala: „Kako ste?“ Zar vam zaista nije neprijatno da me pitate zašto sam „propala“ i da li sam „bolesna“? Zar vas zaista nije sramota da mi kažete da sam ranije „bila predebela“, a da sam sada „premršava“? Predebela ili premršava za šta?
Ne pogađaju me komentari. Iznenađuju me. Mnogo ljudi sebi daju za pravo. Zapitam se, je li u redu da zbog svoje kulture neko trpi tuđu nekulturu? Da li je potrebno da zaista objašnjavam šta mi je?
Možda da odštampam majicu na kojoj piše: „NIJE MI NIŠTA“? Ovo tijelo je moje tijelo. O njemu brinem JA. Svjesna sam svojih promjena u kilaži. Imam ogledalo. Imam oči. Osjećam se dobro. Zdrava sam.
Poštuj me bez obzira na konfekcijski broj, jer poštujem i ja tebe.
