Ko je bio Titov pionir pamti i školske kecelje. Tada se, sjećam se, pričalo kako su svi đaci jednaki i kako se socijalne razlike ne primjećuju. Teget-plava boja bila je jednaka za sve.
Danas se ponovo govori o đačkim uniformama. Hoće li ih učenici u Srbiji nositi već od naredne školske godine, anketom će odlučiti njihovi roditelji.
U tamošnjem Ministarstvu prosvete kažu da još nisu odlučili da li će ih učenici kupovati po simboličnim cijenama ili će ih škola zadužiti pa iznajmljivati đacima. Školska uniforma je, ističu, dobra ideja jer, osim što briše socijalne razlike, smanjuje u procenat vršnjačkog nasilja.
Kako? Tako što se kod đaka jača osjećaj pripadnosti školi.
Dokazano je to u zemljama u kojima učenici već decenijama ne skidaju uniforme.
“Za sada se nadamo da će deca odlučiti kako će te uniforme da izgledaju, odnosno da će svaka škola imati slobodu da bira svoje boje, dizajn, grbove. To bi bilo jako lepo zato što bi bilo izuzetno doboro da deca te uniforme doživljavaju kao deo sebe samih, kao nešto što su oni odabrali i nešto što će u krajnjoj liniji rado nositi”, kazala je Dragana Milanović, savetnik ministra prosvete.
Šta bi bilo s ove naše strane Drine, ako bi se ponovno govorilo o školskim uniformama?
Kao primjer dobrog je Osnovna škola „Mladen Stojanović“ u Gornjim Podgradcima. Prije tri godine đaci su se sami odlučili za crvene i plave mantile. Prije nego što su „kecelje“ stigle, škola je anketirala roditelje. Čak 90 odsto njih podržalo je ovu ideju.
„Lole“ su pitale i dobile odgovore.
Danas se ponovo govori o đačkim uniformama. Hoće li ih učenici u Srbiji nositi već od naredne školske godine, anketom će odlučiti njihovi roditelji.
Kako Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju u Republici Srpskoj nije propisana obaveza nošenja školskih uniformi, odluka o ovom pitanju može da bude donesena na nivou škole, u saradnji sa savjetima učenika i roditelja, kažu u Ministarstvu prosvjete i kulture RS.
“Ako uprava škole, u saradnji sa ostalim organima u školi, donese odluku da učenici nose školske uniforme, Ministarstvo takvu odluku ne osporava, nego u tom slučaju iskazuje svoju saglasnost. Imajući u vidu specifičnosti svake škole i sredine, školama je ostavljena mogućnost da same urede ovakva pitanja donoseći akte kojima regulišu pitanje ponašanja i oblačenja učenika i radnika škole. Najvažnije je da odluka bude donesena u dogovoru sa roditeljima i učenicima, dakle, demokratski i prihvaćena od svih. Školske uniforme su postojale ranije u svim školama. Međutim, danas je praksa uvođenja školskih uniformi dosta rijetka. Prema informacijama kojima raspolaže Ministarstvo, većina škola nije zainteresovana za uvođenje školskih uniformi”, navode u Ministarstvu.
Ističu da su, u okviru predmeta demokratija i ljudska prava, odnosno projekta “Ja, građanin”, učenici pisali o potrebama u školi. U skladu s tim bilo je nekoliko pitanja učenika o uvođenju školskih uniformi i kao konačni rezulatat takve inicijative u neke škole je uvedena obaveza nošenja kecelja.
Momčilo Mišljenović, nastavnik matematike u banjalučkoj Osnovnoj školi “Branko Radičević” kaže da je kao prosvjetar svjedok svakodnevnog isticanja pojedinaca po materijalnom statusu, izolaciji vršnjaka koji “imaju manje” od ostalih i stvaranju negativne klime u odjeljenjima.
“Škola kao vaspitno-obrazovna institucija mora to spriječiti i ujedno njegovati različitosti učenika, ali kroz njihovo angažovanje u sekcijama, priredbama, izložbama ili u naučno-istraživačkim projektima. Uvođenjem uniformi u škole, učenici bi bili više motivisani da svoju individualnost iskažu kroz razne nastavne i vannastavne aktivnosti u školi, što bi značajno uticalo na njihove rezultate u učenju i vladanju. Noseći školsku uniformu, učenici bi više predstavljali svoju školu u lokalnoj zajednici i ističući njeno obilježje na odjeći svakako bi dobili na značaju u društvu. Obavljajući uobičajene aktivnosti, vozeći se gradskim prevozom ili kupujući užinu u svojoj uniformi, bili bi odgovorniji prema školi kao timu kojem pripadaju. S obzirom na to da većina naših đaka u školi dnevno provede od pet do šest sati, ne smatram da bi školske uniforme gušile osobenost učenika i izazvale im nelagodu“, kazao nam je Momčilo Mišljenović, nastavnik matematike u banjalučkoj Osnovnoj školi „Branko Radičević“.
Kao primjer dobrog je Osnovna škola „Mladen Stojanović“ u Gornjim Podgradcima. Prije tri godine đaci su se sami odlučili za crvene i plave mantile. Prije nego što su „kecelje“ stigle, škola je anketirala roditelje. Čak 90 odsto njih podržalo je ovu ideju.
Kako kaže, na časovima odjeljenjske zajednice ili sastancima Savjeta učenika ove škole svake godine razgovara se o ovoj temi i uvijek prosvjetari nailaze na pozitivan stav đaka o školskim uniformama, što bi „trebalo da bude znak da su đaci voljni da ’uskoče’ u uniforme i predlažu da im se nastavnici pridruže u tome“.
„Uvođenjem uniformisanosti u oblačenju učenika, fokus društva bi bio više na razvoju ličnosti i kapaciteta djeteta, a manje na statusnim simbolima i porijeklu porodice. Ovu ideju bi trebalo bi da podrže i roditelji jer ona podrazumijeva rasterećenje kućnog budžeta, ali i povećanje sigurnosti djece u školi i van nje“, ističe Mišljenović.
Ljubica Todorović odavno je svoje učiteljske zamijenila penzionerskim danima. Pamti i vrijeme kada su đaci bili u školskim uniformama, ali i ono koje je uslijedilo. Za nju su đačke kecelje disciplina, poštovanje školskog reda, razvijanje bratskog osjećaja među đacima.
“Uvođenjem uniformi u škole, učenici bi bili više motivisani da svoju individualnost iskažu kroz razne nastavne i vannastavne aktivnosti u školi, što bi značajno uticalo na njihove rezultate u učenju i vladanju. Noseći školsku uniformu, učenici bi više predstavljali svoju školu u lokalnoj zajednici i ističući njeno obilježje na odjeći svakako bi dobili na značaju u društvu”, smatra nastavnik Momčilo Mišljenović.
„Bože, kako su te uniforme znale da ih ujedine. Nije se znalo iz dolazi iz bogatije, ko iz siromašnije porodice. A dijelili su sve. Svi su bili jednaki. Ne znam kako bi sad to prihvatili moderni roditelji i djeca, ali to je sasvim normalna stvar u školama, na primjer, u Kini ili Velikoj Britaniji. Ja sam uvijek za uniformu“, kaže Todorović.
Pedagoginja Svjetlana Mamić ne može definitivno da odluči da li je za uniforme ili protiv njih, mada, iskrena je, više naginje odgovoru ne.
„Kao osnovni razlog, oni koji zagovaraju ovu ideju, navode da će uniformisanost obrisati klasne razlike među djecom. Uvođenjem uniformi se djelimično brišu razlike u materijalnom statusu, ali opet smo svjesni da postoje mnoge druge stvari kao što su mobilni telefoni, mogućnost kupovine užine, školske torbe pa čak i pernice i izbor olovaka taj isti status ponovo oslikavaju. Rješenje nije da pred djecom sakrijemo razlike, već da im s jedne strane gradimo samopoštovanje, a sa druge da ih učimo da razlike poštuju, bez obzira na to kakve bile“, smatra Mamić.
Naglašava da je najveća prednost uniformi osiguravanje poštovanja kodeksa i kulture oblačenja prilikom boravka u jednoj javnoj ustanovi, što ponekad djeca, a i roditelji zaboravljaju. Ali, objašnjava, isti problem može da bude riješen strogim pridržavanjem kodeksa oblačenja, što iziskuje manje novca nego uvođenje uniformi.
Roditelji se trude da djeci obezbijede najbolje što mogu. Za to rade, za to i žive. Uglavnom nemaju ništa ni protiv uniformi. Bojana Majkić, majka desetogodišnje Teodore, kaže da uniforme nisu loša ideja.
“Uvođenjem uniformi se djelimično brišu razlike u materijalnom statusu, ali opet smo svjesni da postoje mnoge druge stvari kao što su mobilni telefoni, mogućnost kupovine užine, školske torbe pa čak i pernice i izbor olovaka taj isti status ponovo oslikavaju”, smatra pedagoginja Svjetlana Mamić.
„Meni je to sasvim normalno. Čujem da bi djeca u Srbiji trebalo da imaju po dvije ljetne i dvije zimske uniforme. To bi mnogima uštedjelo novac u novčanicima. Pogledajte današnju djecu. Na njima sve vrišti od brendova, a dolaze u školu. Telefone ne gase. A nemaju ni elementarno vaspitanje. Škola nije modna pista. Niti su oni na poslu. Neki red bi trebalo da se zna“, stroga je Bojana.
Ali, malo drugačije misli Nina Ninković, majka šestogodišnjeg Mateja. Uniforme – ne.
„Učiteljica nema primjedbe na njegovo ponašanje. Dobar je đak, sluša, radi… To što danas ima novu jaknu, a dijete pored njega je došlo u starijoj, njemu ništa ne znači. Sa svima se druži, bez obzira na to imaju li ili nemaju. O nasilju… Pa ne znam šta bih rekla. U svakom slučaju, ako bi uniforma bila obavezna, ne bi nam bio problem da se prilagodimo propisima, ali nisam za to“, kaže Nina.
A đaci? Njima je, većinom, svejedno. Ne bi se mnogo bunili kada bi im neko rekao da od sutra u školu moraju da idu u uniformama. Ako je to pravilo, onda bi ga vjerovatno i prihvatili.
„Uniforme? Voljela bih samo da budu nekih veselih boja“, kaže „Loli“ devetogodišnja Kristina, a podržava je tri godine starija sestra.
Tek malo negodovanja i „prevrtanja očiju“ ima među taze tinejdžerima. Ako mora, kecelja je ok, samo, kažu, da bude normalnog kroja.
U svakom slučaju, za sada “nema bojazni” za đake u RS jer nisu u planu izmjene važećeg Zakona, bar ne kada su đačke kecelje u pitanju. Ipak, roditelji bi svakako trebalo da povedu računa o oblačenju djece pa i nošenju telefona. Jer, škola je obrazovna ustanova, temelj života. Neka taj temelj bude čvrst. Za dobrobit svih.