Ako ste kreativka i bavite se izradom nakita, kutija za nakit, iscrtavate tacne ili nešto četvrto, onda sigurno znate ko je Maja Bubamara Savić. Ako tek planirate uploviti u te vode, onda ćete je sigurno upoznati. Lola je postavila nekoliko pitanja Maji da vam što bolje može pisati o Bubamari i šta je to u stvari?
Maja je Mostarka, opisuje je tvrdoglavost hercegovačkog kamena, zbog koje je mnogo puta išla glavom kroz zid, ali zato nije boljelo. Prešla je odavno tridesete, ima dovoljno životnog materijala i za roman, a strastveni je putoholičar i danas je najzahvalnija roditeljima za sve ono što je postala, a još više za ono što nije postala.
Za sve one koji ne znaju, ko je Maja i šta je to Bubamara hobby art centar?
Hobi art centar “Bubamara” je, nakon mnogo godina rada, traženja i razvijanja, danas prava baza za svakog kreativca. Naša djelatnost je široka. Ukratko, pored izrade raznih unikatnih proizvoda, restauracije namještaja, jedan smo od najvećih uvoznika repromaterijala za razne vrste hobija u BiH, ali ono što nas izdvaja od drugih jesu, sad ću neskromno reći, najbolje i najposjećenije hobi kreativne radionice u BiH i šire i naša vlastita proizvodnja repromaterijala za hobiste koja je upravo započela ovog ljeta i na koju sam posebno ponosna, jer stvaramo 100% domaći proizvod, koji već uspješno plasiramo na cijeloj teritoriji BiH.
Kako je počela Bubamarina priča? Koliko dugo postojiš, otkud ideja, kako se razvijao posao?
Bubamaru sam pokrenula sa dvadeset i dvije godine, postoji više od deceniju i najkraći odgovor koji mogu dati za razloge pokretanja, pored ljubavi prema ručnom radu, je besparica u porodici i potreba za poslom. Ja sam bila na trećoj godini Ekonomskog fakulteta i uvijek volim reći da je moja priča počela sa par praznih džepova punih snova. Iz tog razloga, razvoj je išao sporo, ali sigurno i temeljno. Početak je bio vezan isključivo za izradu nakita i rukotvorina i danas sam jako tužna kada čujem da neko na bilo koji način omalovažava ručni rad, jer meni je donio cijeli moj svijet i pristojan život svih ovih godina i ispunjenje mojih najvećih želja, a to su putovanja. Nisam uopšte oklijevala kada je otvaranje prve galerije bilo u pitanju, ja sam odmah otišla u opštinu i sad se pitam otkud hrabrost za to, jer danas nisam sigurna da bih to tako lako uradila. Ušla sam unutra i, čiki koji je radio na izdavanju rješenja i pitao me šta trebam, rekla sam: “Ništa, samo sreća, zato pišite Bubamara – jer donosi sreću”.
Koja su pozitivna iskustva kada je tvoj posao u pitanju?
Ja zapravo ne radim ni dana, iako radni dan zna trajati i preko dvanaest sati dnevno, uživam u svom poslu i načinu na koji raste i to mi negdje nulira svu negativnost. U prilici sam često da biram s kim radim i šta radim, da realizujem sve svoje ideje, a kreativci su sjajan “sloj” društva – sanjaju, boje, maštaju kao i ja i tu nema priče o politici, ružnim stvarima i ljudima i potpuno ste fokusirani na lijepu stranu života.
Da li je Bubamara jedini hobi centar takve vrste u BiH?
Nije, ali je prvi, a i danas smo primarni nosioci inovacija u branši… Ali to je dobro, zdrava i legalna konkurencija je uvijek dobra, posebno u mom poslu, jer se uspješnost jednog hobi centra ne mjeri brojem polica i kvadrata nego kreativnošću, prepoznatljivošću, novim idejama, znanjem koje imate i koliko ga uspješno prenosite na druge i pravite bazu kvalitetnih kreativaca, a tu vam ne pomaže ulaganje velikog novca. Zato je igra na našem tržištu interesantnija od ostalih.
Kako si došla na ideju kreativnih radionica? Koje su najpopularnije? Iskustva sa polaznicima?
To je logičan put svakog centra i baš sam u prethodnom pitanju djelomično dala odgovor. Hobi centar ne može opstati samo trgovanjem, mi smo tu da širimo ideje i kreativnost. Radionice, koje su zaista raznovrsne (iako i dalje dominira najpopularniji dekupaž) su možda i najljepši dio mog posla i opisati ne mogu osjećaj kad na jednom mjestu vidite curicu od petnaest godina i baku od sedamdeset sa istim ciljem – da naprave nešto svojim rukama i pri tome osjete sreću, zadovoljstvo i ispunjenost. Često nas u šali zovu najboljom terapeutskom ustanovom, jer smijeh dominira svakom radionicom. Čista razmjena pozitivne energije!
Radiš li više sa muškarcima ili sa ženama?
To su pretežno žene, raznih profesija, obrazovanja, dobi koje svoje slobodno vrijeme žele da “troše” radeći nešto kreativno. Međutim, vrijedno je spomenuti da mi danas imamo već primjere gdje su žene od toga napravile i pravi mali posao kao dodatni izvor prihoda, restauriraju namještaj i čak uređuju enterijere stanova i kafića “otimajući” posao arhitektama.
Na šta je posebno potrebno obratiti pažnju kada je u pitanju pokretanje malog biznisa?
Nema pravila, zaista i teško je dati savjet. Važno je skupiti što više informacija, jer i ja sam zbog neznanja i neiskustva znala proći pakao. I dalje mislim da su kod mene ona Bubamara i sreća odigrale glavnu ulogu pa vjerovatno zvučim šašavo i neozbiljno. Bubamara je počela u šesnaest kvadrata i mislila sam da će to zauvijek ostati mojih šesnaest kvadrata oivičenih srećom i kineskim zidom. Danas poslujemo na preko 300 kvadrata, skupa sa veleprodajom i proizvodnjom što će vjerovatno nekom ozbiljnijem preduzetniku biti smiješno, ali govorim to samo iz razloga što je meni to tada bio nedostižan svemir s obzirom na sve okolnosti, a i sada je svemir, ali ovaj put mnogo dostižniji i samo moj. Savjet je da uložite sebe 100% i vjerujete da ništa nije nemoguće, kako u životu, tako i u poslu.
Koliko je teško opstati na tržištu Bosne i Hercegovine kada je tvoj posao u pitanju?
Preteško. Znam da to svi kažu, ali dovoljna je činjenica da ovo niko ne mora da radi, a osnovnu egzistenciju sebi i svojoj porodici mora obezbijediti, a to sigurno nije kupovinom unikata ili hobi repromaterijala. Visoki nameti, nelegalna konkurencija, rad na crno, opšta besparica… Sve ono što će vam reći i bilo koji drugi preduzetnik. Voljela bih da sa državom mogu da imam odnos kao sa ljudima – “Ako mi ne možeš pomoći, nemoj mi ni odmagati”, ali odavno ne živim u bajci.
Šta je to što te inspiriše da nastaviš?
Put kojim idem i koji mislim da je ispravan. Put koji je uvijek bio samo stvaranje, nikad rušenje i zadovoljstvo koje osjećam tom prilikom. Život u bojama je ljepši, tako siva boja rijetko ima šansu da vam priđe bliže i to je sasvim dovoljno da idem samo naprijed. Inspiriše me porodica, ljudi i svakodnevni lijepi komentari koje čujem o mojoj Bubamari, jer svako je tvorac svoje etikete i važno je nositi svoju ušivenu sa ponosom.
Kakvi su planovi za budućnost?
Trenutno smo skroz okrenuti ka proizvodnji i to ja naša “nova igračka”. Sutra, ko zna… Ideja je uvijek puno, a neki generalni plan je da budemo prisutni u svakom gradu u BiH, direktno ili indirektno. Cilj mi je da mi Bubamara uvijek donosi sreću, kao do sada. Od mene nećete čuti puno nekih finansijskih pokazatelja koji bi trebali da zvuče kao cilj, zato je odgovor na pitanje ovo drugo. Ne volim pretjerano pravila, život napamet i sa nekim određenim rasporedom, uredno ispeglanom odjećom i grozim se rečenice: “Sad ti je vrijeme za ovo ili ono”. Vrijeme je kad ja kažem i mislim da će me upravo taj način života odvesti do jedinog cilja, a to je da se kao starica sa mirom u duši okrenem, pogledam i kažem: “Vrijedilo je svake sekunde.”
Možda ćete da pravite nešto, a možda i nećete. A možda je vrijeme da i vi pronađete svoj izvor i simbol sreće, baš kao i Maja.
Više o Majinoj Bubamari možete saznati na FB stranici Bubamara handmade.
