Svi smo čitali članke koji govore o tome šta žene treba ili ne treba da rade da bi bile privlačne i poželjne i o svemu što navodno one žele i treba da budu.
Naravno, nedostižni ideali su postavljeni i muškarcima, ali ne samo da je neuporedivo više onoga što se nameće ženama, već je i uticaj nametnutog daleko snažniji. Iako mnogi tvrde da su danas muškarci i žene isti, iskustvo nam svakodnevno govori da oni to apsolutno nisu.
Članke o tome ko i šta žena treba da bude pisali su i muškarci i žene, u različitim situacijama i s različitim namjerama. Iako su mnogi pisani s ciljem da se žene osjete bolje u svojoj koži, da ih podstaknu i pokrenu, liste i načini na koje žene mogu i treba da postanu nešto imaju mnogo toga spornog.
Veliki je konflikt između namjere i rezultata tekstova sa raznim uputstvima kako da žene budu privlačnije i seksipilnije svojim ljubavnicima.
Ovakvi članci redovno iznose dobro poznate poruke koje treba da podignu smopouzdanje i istaknu inteligenciju žena i to je ogroman napredak u odvajanju od čiste fizičke objektivizacije žena. Dakle, super za to.
Ali ono što zapanjuje jeste da su žene još uvijek objektivizovane, samo na jedan novi način. Zanimljivo je da se pažnja više ne usmjerava toliko na izgled, koliko na sve ono što bi trebalo da se doda u “idealne ličnosti”, a što neminovno pridonosi – seksualnoj privlačnosti!
Dakle, krajnji rezultat je isti. “Ovo je način kako da budete sigurne, inteligentne, strastvene, usmjerene, ljubazne i iskrene i hrabre i divlje i super. Ali, znate šta – to sve čini da budete privlačne i poželjne!”
Tu se javljaju pitanja koja možete postaviti i piscima ovakvih tekstova i sebi:
- Šta ako u nastojanju da budem sve ono što “treba da budem”, kako bih bila privlačna, prestanem da budem ja po prirodi? Šta ako sam zapravo zatvorena osoba?
- Šta ako nisam sklona ponašanju koje bi neko smatrao divljim?
- Šta ako samopouzdanje ne znači isto za mene kao za nekog drugog?
- Da li je biti privlačna jedino što treba da postignemo?
Naravno da nema ništa loše u želji da se bude privlačan niti ima ikakvog razloga za stid ako se osjećate zadovoljno u svojoj koži. Možda bi trebalo i aplaudirati autorima ovakvih članaka zbog namjere da se žene oslobode raznih ograničenja koja su bila u prošlosti kao i onih kojima se, nažalost, još uvijek bavimo i danas. Sama namjera jeste dobra.
Međutim, ishod je ipak malo drugačiji od željenog. Određivanjem ženama liste stvari koje ih čine poželjnim oni zapravo nastavljaju staru praksu – govore ženama šta bi trebalo da urade i ko da budu kako bi ispunile neki željeni cilj.
Opet, biti privlačan nije loša stvar. Nastavljanje smiještanja žena unutar ograničavajućih definicija šta znači privlačnost i ubjeđivanje u sve što bi trebalo da budu – to definitvno jeste loše.
Od mnogih izuzetnih žena koje znamo, volimo i divimo im se, nijedna od njih ne stavlja “biti privlačna na osnovu liste stvari koje nisu u skladu s tim sa ko sam ja”, na vrh prioriteta. U stvari, njihove poruke govore više o prihvatanju sebe onakvima kakve jesu. One su žene koje odbijaju ograničavajuće liste i smjernice za privlačnost.
I to je važno, jer ne samo da je privlačnost nešto lično i da se ne može definisati isto za sve, već je još jedan način ograničavanja posljednjeg što žene trebaju. Naročito ako se sjetimo koliki su put prešle i koliko je bilo teško da se probiju svi zidovi koje su im postavljali.
Nekada su žene utišavali, govorili im da budu povučenije, stidljivije, krhkije, a sada se tihim i krhkim govori da moraju da pokažu svoje samopouzdanje kroz nešto što im nije prirodno. I tako iz jednog zahtjeva u drugi, kao da je neko pozvan da gospodari i određuje kako biti privlačan ili poželjan.
Dakle, molim vas, prestanite da govorite šta ženu čini privlačnom. U stvari, prestanite govoriti bilo kome šta bi ga to učinilo onakvim kakav bi trebao biti, jer svako to u sebi najbolje zna.
A vi, drage moje, zaboravite šta neko drugi misli o tome da je privlačno, to sigurno nije zdravo. Mislite i birajte same za sebe, jer to sigurno sasvim same umijete i možete.
