Iz istih onih razloga zbog kojih ne daju hirurzima da operišu članove porodice, ja ne bih trebala pisati o svojoj najboljoj prijateljici. O njoj, njenom poslu, njenoj umjetnosti. O svim onim bitnim „novinarskim“ podacima koje bi trebao sadržati članak čija je svrha da uvrsti moju Branu u fenomen koji ovdje prozvaše LOLITETIMA*, jer ja znam kakav trud stoji iza toga i da je to veća umjetnost čak i od one koju stvara.
(*Lolitet/slobodni prevod: predstavlja simbiozu riječi specijalitet, kvalitet i raritet, a u svom prefiksu sve ono što označava the Lolu.)
Neko drugi bi to napisao pametnije.
Napisao bi da ju je upoznao i da nije mogao da vjeruje da ta tu neka mala plava od dvadeset godina, u stvari ima petnaest više, a da je prije dvanaest završila fakultet i skoro isto toliko provela na birou za nezaposlene, cijelim srcem i dušom nadajući se da će konačno naći kancelarijski posao i raditi ga do kraja života, i uredno plaćati doprinose k'o sav „normalan“ svijet. A da je onda, bijesna od čekanja, jednog lijepog dana odlučila sama sebi direktor da postane.
I direktor i marketing menadžer i pr i sekretarica i skladištar i vozač. Pisao bi još jednu narodno oslobodilačko junačku priču, o junacima iz naroda koji vjeruju u svoje snove, nikad ne odustaju, Bog im uredno šalje znakove odozgo ili odakle već, a oni samo po cijeli dan vjeruju i onda im se desi čudo.
Ali ja znam da ona nije imala pojma u šta se upušta, da je umirala od straha, da je niko nije podržavao i sasvim sigurno nije dobijala baš nikakve znakove. Ni ja nisam vjerovala, a ni ona sama, da će od te ludosti zaista nešto naposlijetku biti. Ona se jednostavno usudila, bez ikakvog plana, grlom u jagode. A stvorila je sebi carstvo – NIŽOL MOZAIK – iznimnog imena, po njenom iznimnom prezimenu. Znala sam, čim se udala i počela tako neobično prezivati, da će iza toga morati da stoji nešto posebno.
Neko bi drugi pisao o toj posebnosti, kako obično biva u člancima kojima je cilj da predstave nečiji rad i uspjeh, poslije uvoda nabrojao sve te posebne odlike umjetnosti kojom se ona bavi, istražio internet i saznao da je „mozaik stara umjetnička slikarska tehnika u kojoj se slažu jednobojni ili raznobojni komadići stakla, keramike, kamena i sličnih materijala, i da na taj način dobijamo umjetničke slike. Da se danas veoma često koristi u savremenoj arhitekturi prilikom dekorisanja modernih enterijera. Da mozaik u prostor unosi poseban ugođaj i nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.“
Ali ja bih napisala da ona stalno kuka da joj ruke više ne liče na ženske nego nekog šezdesetogodišnjeg zemljoradnika, jer reže staklo po cijeli dan, i brlja se sa fug masom i ljepilom, i da joj je krivo što nikako nokti da joj „dođu sebi“, i da ne pomaže ni onaj 8u1 lak što sam joj kupila da maže. I pomislim na to svaki dan kad ujutro pogledam u ogledalo koje je napravila meni, od OSAM STOTINA TRIDESET I SEDAM komadića stakla i kamenih pločica. Ja bih rekla da je to najljepše ogledalo na svijetu.
Neko bi drugi napisao da se ne može odlučiti koje je ljepše, kao što nisu mogli ni oni koji su imali zadovoljstvo da biraju koja će izložiti u svojim salonima namještaja, ali onda niko ne bi znao da je ona taj dan kad je, sa ponosom i strahom, vozila svoja ogledala na njihovo prvo prodajno mjesto, sama iz svog stana, sa petog sprata svoje zgrade bez lifta, utovarila ta tri ogledala koja su i veća i teža od one koja ih je pravila, da je, moleći Boga da se ne ozlijede na putu do svog odredišta, vozila 30 na sat, i da me (nakon što je konačno bezbjedno stigla) nazvala pet minuta kasnije da kaže da se na parkingu viljuškar zabio u njen auto.
I da smo se valjale od smijeha. I da nam je laknulo jer su u autu tada bila samo ogledala a ne njen najdragocjeniji teret, njeno dvoje djece koje vozi sa sobom i kod stolara po ramove, i kod staklara po ogledala, i u apoteku po kapi za inhalaciju i u prodavnicu po kruh i mlijeko. I da, kao i majčinstvo, njen posao nema radno vrijeme, nego traje 24 sata dnevno. I znam da bi ona to navela kao svoj najveći uspjeh.
Ali neko drugi bi mislio da je njen najveći uspjeh činjenica da su Nižol kreacije stigle i do Dubaija, Sidneja i Beča. A ne bi znao da ih je ona pravila u staroj šupici iza svoje kuće, gdje ju je onomad posjetila komisija Gradske uprave da provjeri da li to ona zaista zaslužuje subvenciju. I kad su joj oduševljeni dali pozitivan odgovor, ona zbunjeno upitala „Jel’ to neka greška?“.
Nije bila greška, bio je to početak jedne ljubavne priče.
O toj ljubavi i ona je nešto rekla, a ja vam to prenosim, da ovaj članak ne bi skroz naskroz prop'o.
„Kreativnost i ljubav prema umjetnosti usmjerila me je da napravim nešto jedinstveno. Prvenstveno su to bila mozaik ogledala, a kasnije i razni drugi predmeti u mozaik tehnici, vazne, svijećnjaci, lampe, kutije za nakit… Nakon što sam od ljudi iz svoje okoline dobila pozitivnu reakciju na moj rad, u meni se javila želja da se ozbiljnije posvetim dizajnu, izradi i formiranju brenda. Tako je nastao NIŽOL MOZAIK, kreativna umjetničko zanatska radionica, koja se bavi dizajniranjem i izradom unikatnih ručno rađenih predmeta u mozaiku.”
“Nižol mozaik nosi titulu starog zanata, i iz tog razloga sam se trudila da spojim tradicionalno i savremeno – tradicionalnu tehniku izrade mozaika i savremeni dizajn. Mogućnosti primjene mozaika u enterijeru su beskrajne, i svakom umjetniku koji je, poput mene, imao sreću da se odluči da svoju kreativnosti ispolji na ovaj način, izuzetnu satisfakciju pruža mogućnost da apsolutno svaki put stvori nešto novo i jedinstveno. ”
Predmeti koje izrađujem su estetski slični, moj stil izrade je prepoznatljiv, ali su svi izrađeni predmeti UNIKATNI!
Stvaranje takvih genijalnih i unikatnih umjetnina fantastičan je kreativni izazov, jer nijedna mašina na svijetu ne može napraviti ono što može kreirati ljudska mašta, srce i ruke. Osnovni motiv, koji je vodi kroz njene radne aktivnosti, je da sačuva spontanost i igru, jer uvijek joj je bilo najvažnije da je njen posao zabavlja, opušta i čini srećnom.
O tome koliko su njena djela posebna moći ćete se uvjeriti uskoro, jer je ona jedna od zasluženo privilegovanih učesnika emisije „Može i drugačije“ na RTRS-u, u kojoj će, od oktobra moći uživati svi ljubitelji umjetnosti, arhitekture i dizajna enterijera.
Do tada, uživajte u predivnim kreacijama moje drage Branke Nižol, žene koja mi je prijatelj već dvadeset i osam godina, i koja je sjedila sa mnom u školskoj klupi dvanaest godina, zbog čega ovaj pismeni zadatak nisam mogla prepustiti nikome drugom.
Bojana Mutić – Glutenska princeza
