“Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”, misao je Antuna Branka Šimića. A ova žena zaista nije ostala neprimjećena, jer je svoj pogled usmjerila upravo prema zvijezdama i otkrila neke nama nejasne stvari. Uočila je i detektovala pulsare, koji su vrsta neutronskih zvijezda, promjera oko deset kilometara, koje se vrlo brzo rotiraju. Njena zvijezda je zasjala 1943. godine u Irskoj kada je rođena. Od ranog djetinjstva pokazivala je interes za astronomiju, jer je njen otac bio arhitekta, ali i strastveni čitatelj, koji je svoju strast dijelio sa ćerkom.
Roditelji su je poticali da raste, razvija se i konstantno radi na svom usavršavanju. Tada nije bilo uobičajeno da djevojke učestvuju u naučnim istraživanjima, kao ni da se uopšte nalaze u laboratorijama. Međutim, oni su smatrali da je neophodno potaknuti je da se priključi i na taj način omogući svim ženama ravnopravnost u nauci. Bili su uporni u nastojanju da se njihova ćerka primi u grupu naučnika i nisu odustali sve dok nisu ostvarili zamisao. Nakon toga je zablistala sjajno poput zvijezda koje je proučavala, jer je imala najbolje ocjene u klasi.
Studirala je astrofiziku na Univerzitetu u Glasgovu. Bila je jedna od rijetkih žena u ovoj oblasti, a svaki put kada bi ušla u prostoriju njene muške kolege su je posmatrale sa čuđenjem i komentarisale njen izgled. Njima je ona izgledala muškobanjasto, ružno i čudno, ali ona se nije obazirala. Naučila je kako da se nosi sa kritikama i da istraje u svojoj namjeri. Zato je diplomirala 1965. godine sa velikim počastima. Nakon toga primljena je na doktorantske studije na Kembridžu, gdje je doktorirala 1969. godine. Tu se pridružila Entoni Hjuvišu i njegovom istraživačkom timu i pomogla im da izgrade veliki radio teleskop.
Jedne večeri oko dva sata primijetila je čudnu pojavu u svemiru. U pitanju su bili radio talasi koji su pulsirali iz dubine. Mnogi su mislili da se radi o signalima vanzemaljaca sa neba. Međutim, ona je uočila još ponovljenih radio talasa na različitim mjestima na nebu. To je dokazalo da se ne radi o vanzemaljcima, već o prirodnoj pojavi. Ovi radio talasi su dolazili iz malene zvijezde, pod nazivom pulsar. Ovakav tip neutronske zvijezde obasjava nebo kao svjetionik na zemlji.
Zato je ljudima prva asocijacija bila svemirska letjelica. Međutim Džoslin je nastavila svoje istraživanja o pulsarima i pomogla mentoru Hjuvišu da osvoji Nobelovu nagradu iz astrfozike. Njena saznanja su ujedno korištena i za razumijevanje života zvijezda u svemirskom prostranstvu bez granica.
Ona je postala jedna od prvih profesorica fizike u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske. Još uvijek izučava crne rupe i zvijezde, nastojeći objasniti svima da svi elementi na ovom svijetu dolaze iz eksplozija zvijezda.
Svaki čovjek u sebi sadrži dio zvjezdane prašine, koja je učestvovala u njegovom stvaranju.
Bila je predsjednica Kraljevskog astronomskog društva od 2002. do 2004. godine. Njena otkrića su objavljivana u naučnom časopisu Nature. Zalagala se za žene u nauci i nastavila proaktivno podsjećati da pol ne određuje uspjeh. Njeno veliko otkriće pulsara desilo se sa dvadeset i četiri godine.
Nikada nije prestala istraživati, jer je smatrala da ako čovjek vjeruje da je pronašao potpunu istinu, onda prestaje da se razvije i usmjerava kao ljudsko biće željno znanja i novih ideja. U sklopu svojih predavanja i gostovanja u panel diskusijama ističe kako je religiozna, što priznaje nije nešto na šta su ljudi navikli kada su u pitanju naučnici.
Uprkos tome što naučna teorija nastanka svijeta isključuje onu religioznu, ona vjeruje u Boga, ali nastoji sama shvatiti poruke iz svemira. Žena koja je sa dvadeset i četiri pogled usmjerila ka nebu i shvatila da je univerzum odabrao baš nju da ga dekodira, a onda prevede nama koji često pogled usmjerimo ka gore, u nadi da ćemo ugledati zvijezdu padalicu.
