Svih domaćih proizvoda koje ste jeli i radovali se svaki put što ćete udisati čist vazduh, znajući da ćete se morati vratiti u grad u kojem ćete u prvom supermarketu kupovati namirnice, koje će vam služiti kao svakodnevna hrana, za razliku onih sa sela, koje ste jeli samo nekad.
Međutim, jeste li ikada pomislili vratiti se na selo i proizvoditi svoju hranu? Danas, kada nas je većina u gradu, sa nostalgijom prema selu, jedna majka je potaknuta upravo željom da svojoj djeci pruži najbolje, počela proizvodnju povrća. Riječ je o Lidiji Glavinić iz Novog Sada.
“Neretko možemo videti kako većina mladih ljudi iz sela stremi životu u gradu i urbanoj sredini. Kako sam ja gradsko dete mene je oduvek privlačio seoski život koji sam imala priliku da spoznam boraveći u detinjstvu kod dede u jednom malom seocetu. Još uvek pamtim miris poljskog cveća i sveže pokošene trave vrednim rukama mog dede”, priču počinje Lidija. Danas je odrasla osoba i kako ističe prije svega majka dva zlatna djeteta.
Majčinstvo je jedna od najlepših nagrada koje mi je život dodelio te tako je i moje okruženje kako privatno tako i virtuelno ispunjeno ljudima sličnim meni.
Živi na periferiji Novog Sada sa svojom porodicom i zaposlena je u jednoj privatnoj firmi. Članica je udruženja “Mame Novosađanke” i istoimene fejsbuk grupe koja broji preko 10.000 članica sa kojima se rado druži. Porodica njenog supruga se oduvijek bavila poljoprivredom, ali uglavnom manje zahtjevnim tradicionalnim kulturama poput kukuruza i soje.
“Tako je i moj suprug nastavio sa uzgojem sličnih kultura,a ja sam sve svoje slobodno vreme posvećivala deci kojeg je nekako uvek bilo malo. U majčinstvu mi je oduvek bilo izuzetno važno čime hranim moju decu i posle nekoliko bezuspešnih kupovina povrća koje nije imalo ukus u supermarketima, odlučila sam da ću sama uzgajati povrće za moju porodicu. I ta odluka je bila jedina zdrava odluka u mom životu”, naglašava Lidija.
Ponovni susret sa seoskim načinom života joj je pomogao da shvati koliko su uspomene iz djetinjstva uticale na njeno odrastanje i koliko joj je to oduvijek nedostajalo. “Taj mir i spokoj koji mi donosi bliskost sa prirodom me potpuno ispunio. Put stvaralaštva kojim prolazim dok sejem, sadim i negujem uz potrebnu brigu neko povrće koje mi se na kraju tog puta zahvali svojim plodovima je neprocenjivo iskustvo. I kako to i obično biva kad radimo nešto sa ljubavlju tako je i meni prva godina uzgoja bila izuzetno uspešna, moje biljke su mi dale mnogo ukusnih plodova onog domaćeg ukusa”.
Prinos je premašio potrebe njene porodice pa je višak ponudila mamama u grupi čija je članica. “Potražnja na moju ponudu i zadovoljstvo majki mojim ukusnim povrćem mi je dalo ideju da ljubav pretvorim u posao. Te sam tako danas uspešan uzgajivač domaćeg povrća, a u mom asortimanu imam: boraniju, krompir, paradajz, španać, muskantnu tikvu, kupus i batat”, ističe s ponosom Lidija.
Povrće plasira preko interneta na tržište direktno kupcima. Tako i druge porodice u urbanim sredinama mogu na svojoj trpezi imati ukusno domaće povrće.
Moje je zadovoljstvo kad mi druga majka kaže da njena deca jedu paradajz sa moje bašte kao jabuku. Sebe smatram herojem današnjice jer sam uspela da spojim nespojivo.
Lidiju možete pronaći na fejsbuku, kako bi vam dala detaljnije informacije i kako biste možda upravo naručili povrće iz njene bašte.