Prolazila sam danas pored jednog dućana s igračkama. Nekad to ne bi bilo ništa neuobičajeno, ali danas takvih dućana ima manje nego pekara, kladionica ili trgovina informatičke opreme. Naravno da sam se zaustavila, pogledala u izlog i… Odlutala… Mislima sam otputovala u devedesete kada su mi ti dućani predstavljali nepresušan izvor veselja i mašte.
Nakon kratkog skoka u djetinjstvo, dok su prolaznici gledali zašto stojim nepomično i buljim u bijelog psa robota u izlogu, sjetila sam se da negdje ne tako daleko postoji kutija u kojoj počiva najbolji i najveći dio mog djetinjstva. U prizemlju obiteljske kuće, ispod stepenica, preko desetljeća čuvam svojih četrdeset i više barbika. „Odrekla“ sam ih se s 12-13 godina i stavila na čekanje. Za moju djevojčicu.
Naravno da sam se zaustavila, pogledala u izlog i… Odlutala… Mislima sam otputovala u devedesete kada su mi ti dućani predstavljali nepresušan izvor veselja i mašte.
Nije stvar u novcu uloženom u tu manju kolekciju Mattelovih barbika i dodatnog pribora, nego u vrijednosti koja se nalazi u jednoj velikoj kartonskoj kutiji. Svaki trenutak koji smo zajedno provele, svaka ideja koja se u igri stvorila, svaki bijeg od svađe roditelja kad bih se zatvorila u sobu i na podu igrala s njima…. Sve je to u jednoj kutiji. U kutiji koju želim da ona ima.
Naravno, postoje i skupocjenije kolekcije od ove moje, uostalom imam samo jednog Kena jer nisam htjela da mi moja baka, kad me već odlučila nagraditi za kraj školske godine ili rođendan, kupuje plave preplanule dečkiće pretankih listova. Za potrebe igre posuđivala sam od braće Action man igračke (bili su mi više po guštu, nabildani macho frajeri, a i barbike su mogle fino zaspati na onim prsima). Sve te priče, kako sam, zašto i gdje sam se sve igrala i skupljala te barbike, sve to želim dati njoj. Mojoj djevojčici.
Nakon kratkog skoka u djetinjstvo, dok su prolaznici gledali zašto stojim nepomično i buljim u bijelog psa robota u izlogu, sjetila sam se da negdje ne tako daleko postoji kutija u kojoj počiva najbolji i najveći dio mog djetinjstva. U prizemlju obiteljske kuće, ispod stepenica, preko desetljeća čuvam svojih četrdeset i više barbika. „Odrekla“ sam ih se s 12-13 godina i stavila na čekanje. Za moju djevojčicu.
Iskreno sam zabrinuta činjenicom da je dućana s igračkama sve manje i da, uz poneki u gradu, postoje samo po jedan ili dva u shopping centrima. Nije da igračaka nema, ali danas je normalno otići u trgovinu i kupiti sve na istom mjestu, doslovno odeš po kruh, mlijeko, legiće i nogometnu loptu. Nekad je bilo tih specijaliziranih dućana i točno se sjećam rozog carstva u Petrićevoj ulici gdje bismo baka i ja barem jednom u polugodištu otišle potrošiti nešto novca i puno vremena. Skupljala sam te roze časopise i gledala kad će koja stići u Hrvatsku, često se dogodilo da neki modeli nisu niti došli do Zagreba i onda je trebalo naći alternativu.
Ali to iščekivanje, skupljanje i radovanje lutki koja već tada nije bila nalik prosječnoj ženskoj osobi, to se nije moglo opisati. Budući da interneta još nije bilo iznenađenje je uvijek bilo dio rituala mene i bake, a igranje nekom barbikom trajalo je dulje. Vjerujem da mnogi današnji klinci, zbog života kakav je danas, vrlo brzo odbace jednu igračku i potražuju novu i ne čuvaju stare.
Nismo bili razmaženi i imali smo koliko i prosječna djeca, nekad i manje od toga, ali majka se trudila voditi nas gotovo svaki tjedan negdje, bilo da se radilo o dječjoj predstavi ili kinu, zoološki nam je bio obavezna lektira i sve smo ploče napamet znali, sva koljena su nam bila oguljena…
Ali to iščekivanje, skupljanje i radovanje lutki koja već tada nije bila nalik prosječnoj ženskoj osobi, to se nije moglo opisati.
Gledam djecu danas, prepuštenu sebi kako tumaraju satima za prezaposlenim roditeljima po shopping centrima dok su parkovi poluprazni. Ne veseli me to jer bih u budućnosti htjela biti majka poput moje i vući svoje dijete posvuda, upisati ju na ples i jezike, kupovati flastere u boji jer je opet pala s ljuljačke. Osamdesetih i devedesetih godina fotografije su postojale samo one s rođendana i iz škole i ne mogu svoj djevojčici pokazati baš sve što sam radila i vidjela, ali joj mogu pričati priče kao što su ih moji roditelji, baka i djed pričali meni.
Moja djevojčica i sve druge djevojčice njenog doba neće trebati te priče jer će im biti dovoljno uguglati neki Instagram ili Facebook profil da vide sve što je radila njihova majka. Neće im trebati priče, a vjerojatno ni igračke iz 20. stoljeća. I zato se bojim što će se dogoditi s mojim barbikama? Što će se dogoditi s njenim barbikama?
