– Izvol’, momak – reče Đuro, treća generacija državnih činovnika, grlat čovjek okrugloga lica i okruglog stomaka, sada malo zadihan od spuštanja niz stepenice zgrade gradske uprave.
– Dobar dan. Trebalo bi da ovjerim neke dokumente, ali vaš prostor nije prilagođen i arhitektonske barijere nisu uklonjene, pa nisam u mogućnosti da uđem, kao što vidite – izdeklamova student Dimitrije, mamin Mita, i pomalo suvišno kažiprstom podsjeti na postojanje četiri točkića ispod svoje zadnjice.
– Sa'ćemo mi to riješ'ti. Vojo. Vojkane! Zov’ Zoru, rec’ joj d'imamo jednog invalida ovdje! Sa'će Zorica.
– Izvinite, molim Vas da ne koristite taj termin, jer on zaista nije adekvatan u 21. vijeku.
– Izvin’, momak. Ovaj, imamo, znači, jednog momka s posebnim potrebama, nek požuri Zora!
– Izvinite, ali ni taj izraz nije pogodan. Znate, mi nismo više osobe s posebnim potrebama. Mislim, nismo nikad ni bili, jer, vidite, potrebe su iste, samo je način njih…
– A ko ste sad?
– Molim?
– Veljo’, ko ste sad?
– A s-sad… sad smo osobe sa invaliditetom!
– Vojo, ipak je u pitanju jedan sa invaliditetom! Napomeni Zori, da ih ne pomiješa! Sa'će Zorica – reče Đuro i zaputi se nazad ka započetom tiketu za kladionicu.
– Hvala – pobjedonosno se osmijehnu Mita, invalid sa potrebama i invaliditetom, zadovoljan svojim malim doprinosom velikom cilju, i ostade tako ponosno nasmijan na svježem vazduhu još 15-ak minuta, čekajući Zoru, koja je taman bila pristavila džezvu.
Ovaj razgovor se, istini za volju, nije odigrao ni u jednom gradu u BiH. Ili jeste, u skoro svakom od njih.
Naime, u svakom kutku ove nadasve zabavne države postoji po nekoliko Mita, Đura i Zora, kojima mnogo šta nije zajedničko, sem jedne, vrlo važne stvari – potpunog odsustva kontakta sa realnošću.
Da je Mita, kojim slučajem, u Americi, ili barem Austriji, gdje je skoro sve već prilagođeno i obezbijeđeno ljudima poput njega, bilo bi sasvim smisleno da se na ulicama bori za političku korektnost i poželjnu lingvistiku. U Bosni, gdje se na ulici nalazi zato što ne može da uđe nigdje, može bit’ da postoje bitnije teme.
Da su, pak, Đuro i Zora tamo, oni bi sigurno bili na ulici, jer bi im sa postojećim stepenom razumijevanja sopstvenog posla i penisobolje ka učenjem istog možda povjerili metlu za čišćenje, ali i to uz nečiji nadzor.
No, srećom po veselu družinu, svi su oni ušuškani u kotline brdovitog Balkana, a one trpe svašta.
Recimo, to da se informacija o uvođenju prevoza prilagođenog invalidskim kolicima u periodima od 7 do 11 i od 15 do 17 časova radnim danima smatra hvale vrijednom viješću. Jerbo svak zna da invalid sa potrebama i invaliditetom samo ide kod doktora i u školu (najdalje srednju), a ovih zaposlenih ima taman toliko da se svo troje mogu razvesti od tri do pet. I što bi onda neko plaćao vozača u dvije smjene, k’o da će ti, takvi putnici ići na, recimo, neki poslovni sastanak, večernji festival ili, ne daj ti bože, u kakav izlazak, u gužvu?!
A i bolje išta nego ništa, kažu ljudi. Ono, jest’, imala je Banjaluka prije tri godine savremen prilagođeni prevoz, koji je šljakao u dvije smjene (bez vikenda, naravno, nećemo pretjerivati). Ono, jest’ i da jedan Zagreb ima 10 takvih kombija, dostupnih 18 časova dnevno, plus vikendima. Al’ bolje opet išta nego nekad svašta, pa onda ništa. Kažu ljudi.
Ustavna sloboda kretanja se ionako može ostvarivati u intervalima, kao što se može praktikovati i samo na pojedinim linijama gradskog prevoza, gdje su autobusi koji mogu da „čučnu“ i spuste se do trotoara, kako bi se kolicima ušlo u njih. Ove ostale ulice, to svakako i nisu neki zanimljivi dijelovi grada, ne valja se svugdje ni zavlačiti, jelte.
Destinacije su svakako unaprijed filtrirane, jer je sužen i izbor fakulteta koji se mogu funkcionalno studirati, pa samim tim i poslova kojima se invalidi sa potrebama i invaliditetom mogu poslije baviti, odnosno radnih mjesta na koja mogu putovati. Što je takođe smisleno, jerbo svak zna da se oni i zapošljavaju samo u organizacijama i državnim organima koji se bave njihovim pitanjima. Nećete sigurno vidjeti nekoga od njih da je, šta ti znam, PR u marketinškoj agenciji.
Stoga je OK da ni danas nije riješeno pitanje ulaska u, recimo, Elektrotehnički fakultet. Jer, realno, šta će invalidi sa potrebama i invaliditetom na fakultetu koji im omogućava da se lako zaposle, skinu s grbače države, dobiju profesiju koja ne zahtijeva fizičku agilnost i znanje s kojim mogu zarađivati od kuće?
Isto tako nemaju šta da traže ni u Banskom dvoru ili jedinom gradskom bioskopu, jer, hajmo iskreno, kulturom se kod nas ne zanimaju ni ovi što hodaju na dvije noge. U zgradu gradske uprave su dobrodošli samo najtvrdoglaviji, koji ne odustanu ni kad vide da je platforma za kolica stavljena iza štoka, tako da joj se ne može ni prići osim tehnikom kosog hica, a takvih je dimenzija da je mogu koristiti samo oni čija su kolica držala dijetu prethodnih mjeseci. Takvi se možda zalete i na biblioteku, gdje postoji još zabavnije rješenje, sa elementima alpinizma, pa se uz obrazovanje pobuđuje i sportski duh.
Ovako inspirativnom okruženju doprinose i njegovi glavni akteri, ti invalidi sa tim potrebama i tim invaliditetima. Organizovani po principu trojki, što bi rekao pokojni Bata Stojković, rascjepkali su se u 44,2 udruženja po kvadratnom kilometru, pa galame jedni na druge preko ulice (jer s trotoara ne mogu da siđu) i svojski se trude da se ni oko čega ne usaglase, ne bi li opšta zabava potrajala još duže.
Sad, pošteno govoreći, Banjaluka zaslužuje i pohvale. Pohvale za činjenicu da su na skoro svim trotoarima u širem centru grada postavljene pristojne rampe za kolica, čime se drugi veći gradovi u BiH ne mogu pohvaliti. Za činjenicu da postoje uređeni prilazi i dvorani „Obilićevo“ i dvorani „Borik“, ali i Muzeju savremene umjetnosti, Domu omladine, Dječijem pozorištu i Gradskom pozorištu „Jazavac“. Za to što se može do velike scene Narodnog pozorišta i velike većine Muzeja Republike Srpske. Do mnogo više fakulteta danas nego prije šest-sedam godina.
Isto tako, pohvale zaslužuju i neke organizacije i pojedinci, koji se, umjesto mlaćenjem prazne slame i omlećivanje motki, bave ozbiljnim zaletanjem na vjetrenjače i, bogami, prosječnom brzinom kolica od 6 km/h ponekad dođu do korisnih i vrijednih rješenja od šireg značaja.
Međutim, išta i ništa, u 21. vijeku, u ovim pitanjima, zaista više nisu opcije o kojima treba diskutovati. Niti „princip Mite, Đure i Zore“ može da se smatra korektnim stavom. Jer za većinu pomenutih stvari, a i mnogo njih koje nisu stale u ove redove, treba samo malo više mućkanja glavom i malo manje penisobolje.
Ko tvrdi suprotno, podsjetio bih samo da je, pri pretvaranju kasarne „Vrbas“ u Univerzitetski grad, jedina zgrada u tom kompleksu sa već postojećim prilazom za invalidska kolica dodijeljena – Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta.
Eto, to se desi kad Zori daju dokumente prije nego što popije kafu.
