Počelo je kao hobi, a preraslo očekivanja i njega i publike. Napisao je zbirku putopisa u kojoj se sabralo tridesetak tekstova iz svih krajeva Evrope, ali i dalje se “boji da ga to ne kvalifikuje za putopisca”. Potrebno je, kako dodaje, mnogo više kilometara, objavljenih reportaža i uspjeha kod publike da bi čovjek mogao tu titulu s pravom da ponese. Tokom fakulteta napisao je većinu tekstova koji čine njegovu knjigu „Hadžiluk plemenitom snu“. Tad je, kako dodaje, imao vrijeme, ali ne i novca, a kasnije se situacija promijenila.
Urednik je časopisa Talas, pisac i po našem mišljenju i putopisac. Njegova djela možete čitati na blogu ili fb stranici. O izdvaštvu, medijima i putovanjima, Boris Maksimović za Lolu.
Kada si počeo pisati i putovati?
Ja sam počeo pisati sasvim slučajno početkom 2008. na nagovor mog oca, koji je urednik „Čelinačkih novina“. Bio sam na fakultetskoj ekskurziji u Veneciji, Firenci i Rimu i on mi je rekao da napišem neku reportažu za novine. Meni je toliko muke trebalo da skuckam 3-4 stranice da sam obećao sebi da nikad više neću ništa napisati. A onda sam za nekih šest mjeseci dobio stipendiju u Italiji za usavršavanje jezika i proveo sam mjesec dana u Garnjanu, jednom predivnom građiću na Garda jezeru, i stanovao sam ni manje ni više nego u nekadašnjoj Musolinijevoj vili. Onda je opet trebalo da napišem tekst i opet sam se napatio da ispišem par strana, ali ovaj put je išlo malo lakše.
S vremenom je ta muka postajala manja, čak sam počeo da pronalazim nekakvo zadovoljstvo u pisanju. Nekada bi me uhvatila želja da na licu mjesta zabilježim neku impresiju pa sam onda manijakalno pisao na maramicama, fiskalnim računima, ulaznicama, komadima papira koje bih našao u džepu, telefonu i onda sve to uobličavao kad dođem kući.
Onda shvatiš da povremeno postaješ navučen na putovanja, da ne možeš izdržati više od par mjeseci na jednom mjestu, da te počinje hvatati panika i učmalost pa počneš tražiti bilo kakve opcije da negdje odeš, da ti dupe vidi puta.
Počneš prihvatati i seminare i ekskurzije po manastirima, navadiš se na auto-stop, otkriješ svijet jeftinih letova, počneš prihvatati pozive prijatelja iz inostranstva…. I tako, nakon šest godina i nekih dvadesetak zemalja shvatiš da imaš dovoljno materijala da taj haos uobličiš u knjigu. I onda krene jednogodišnje mukotrpno uobličavanje materijala, peglanje, brušenje, poliranje… U jednom trenutku hoćeš sve što si napisao da spališ i da ugasiš blog, jer misliš da je to bolje ne objavljivati, a u drugom pomisliš da to i nije baš tako loše. I tako gore-dolje godinu dana. Na kraju sam prelomio i objavio knjigu.
Nisam neko ko piše s lakoćom ni dan-danas i zato me je šokiralo kad sam shvatio da me zovu iz knjižara „Kultura“ da donesem još knjiga jer se rasprodalo sve što sam im odnio.
Nakon što sam shvatio da nemam više primjeraka u kući odlučio da izdam i drugo izdanje, s boljim koricama, u većem tiražu i sa mnogo ljepšim prelomom. Za divno čudo, knjiga se i dalje prodaje.
U svojim putovanjima vidio si neminovno i dobre i loše strane života u BiH, ali i izvan nje. Koji je zaključak na pitanje: ostati ili otići?
Ja bježim od davanja savjeta k'o đavo od krsta i najiskrenije vjerujem da svako ko bilo šta piše treba da zadrži određenu dozu pristojnosti i ne daje ljudima jednostavne odgovore na komplikovana pitanja, kao što je na primjer da li otići iz Bosne ili ostati u njoj. Ja sam tu, pokrenuo sam svoju malu izdavačku kuću „Imprimatur”, uređujem časopis „Talas“ i sa dvojicom prijatelja radim na jednom startapu koji se zove Firm Kontrol, a to je program za organizaciju proizvodnje u firmama tog tipa. Opet, s druge strane, ne prozivam nikoga ko je otišao, dosta mojih prijatelja je već vani i te odluke su mi savršeno shvatljive.
U principu, radite šta god želite samo nemojte da vam ja dajem savjete.
Knjige i časopisi. Izadavaštvo uopšteno. Postoji li publika koja čita i kakvo je stanje izdavaštva u BiH, ali i regionu?
Jedno istraživanje rađeno u BiH došlo je do zaključka da 48% ljudi kod nas ne čita ništa, savršeno ništa, ni novine, ni knjige, čak ni uputstva sa preparata za čišćenje WC-a kad sjednu na šolju. Za razliku od Srbije i Hrvatske, u kojima postoji jaka izdavačka scena, u BiH je izdavaštvo na staklenim nogama. Jaki izdavači se mogu nabrojati na prste jedne ruke, ali možda upravo to znači da tu ima određenih rupa na tržištu koju par odlučnih ljudi s idejom može da popuni.
Nedavno si se odvažio na novi korak, pokretanje „Talasa“. Kakva nas priča tu očekuje i dolazi li nam s njim i talas promjene?
„Talas“ je nezavisni časopis koji izlazi tromjesečno i koji govori o stvaraocima i stvaranju u svim njihovim pojavnim oblicima. Trenutno se može naći na kioscima „Minutica“ i „Lafka“, a u skoro stiže i drugi broj. Najprostoje rečeno, „Talas“ čuva od zaborava stvaranje, strast, ljubav i naporan rad. Nema crne hronike, nema dnevne politike, nema tabloidnih sadržaja, nema tekstova kako dostići orgazam u pet lakih koraka, ako to ne znaš nema tog časopisa koji ti može pomoći. Na početku je pokretanje jednog ovakvog časopisa izgledalo kao apsolutno promašena ideja jer u vremenu portala i kratkih sadržaja čini se kao da časopis koji izlazi tromjesečno i pored toga ne objavljuje tekstove online nema nikakvu publiku, ali povratna reakcija koju smo dobili od ljudi je bila toliko pozitivna da nas je istinski oduševila. Mislim da su ljudi prilično jasno poručili da ovaj časopis i te kako ima budućnost i posvećenu publiku.
Najljepši kompliment je kad mi kažu: „Pa ovo nije časopis već knjiga!“ Prvi broj ima 120 strana, jako mnogo pažnje posvećujemo kvalitetu štampe i preloma, a da ne pričam o kvalitetu teksta.
Novi mediji i kvalitet sadržaja. Može li papir parirati tehnologiji i kako?
Otkako je svijeta i vijeka ljudi proglašavaju smrt ovoga i onoga, od romana, istorije pa do štampane knjige. Ali na kraju sve uvijek pokaže da su to pogrešna predviđanja. Na primjer, zadnja istraživanja pokazuju da je elektronska knjiga izgubila trku sa štampanom, ne samo kod nas, gdje ta trka nije ni postajala, već i na Zapadu. Knjiga je, kao što je Umberto Eko rekao, kao kašika, makaze, čekić ili točak – jednom izumljena ne može više biti usavršena.
Ne možeš napraviti kašiku koja je bolja od kašike.
Koliko tebi u tvom poslu i obraćanju publici služe društvene mreže i možeš li zamisliti život bez njih?
Nisam siguran kako da odgovorim na ovo pitanje. Na Hodoljubu, Fejsbuk stranici koju koristim za objavjivanje svojih putopisa, prati me oko 1.800 ljudi. I čovjek bi rekao da je to jedna solidna armija. Ali kad nešto objavim to vidi možda 170-190 ljudi. Naravno, čim ljudi počnu da lajkuju taj broj se povećava, ali Fejsbuk stranicama toliko ograničava domet objava da je to ništa drugo nego bezobrazluk, jedan neopjevani, do besmisla dovedeni bezobrazluk. Zbog toga iz principa neću da plaćam objave. Ali isto tako mislim da je sva ova fama oko suštinske neophodnosti društvenih mreža prenapuhana. Naravno da se danas ne može zamisliti promocija bilo čega bez Tvitera, Fejsbuka ili Instagrama, ali postoji i masa drugih kanala preko kojih ljudi dolaze do tvog sajta, a koji su često mnogo značajniji od Fejsbuka.
Jedan novinar američkog magazina „Аtlantik“ nazvao je ovu pojavu „dark social“, a to je slučaj kad ogroman broj posjeta uopšte ne dolazi sa društvenih mreža već preko mejla ili jednostavno digitalnih „od uha do uha“ preporuka, kao kad neko jednostavno ukuca u Gugl naslov tvog teksta i nađe te, a niko ne zna ko mu je rekao za naslov. Po mnogim medijskim sajtovima, 69% posjeta im dolazi iz takozvanog „dark social“ segmenta, dok oko 20% dolazi preko Fejsbuka. Taj „dark social“ se ne može kontrolisati, niko ne može provaliti njegove „algoritme“, niko ne može znati kako će reagovati. A činjenica je da postoji. I to baca radikalno drugačiju sliku na bitnost društvenih mreža. Postojale su viralne stvari i prije društvenih mreža.
Svi smo mi znali za Srbovanje, Dudarimov blog ili nešto deseto i prije nego što je onaj pjegavi Jevrej napravio Fejsbuk.
U čemu pronaći smisao i inspiraciju u ovom vremenu u kojem je sve manje kvalitetnih sadržaja ili se bar teže pronalaze?
Ima toliko kvalitetnog sadržaja i online i offline da je to neopisivo. Samo treba naći put kroz gužvu.
Mislim da je jedna od prečica čitanje sedmičnih, mjesečnih, tromjesečnih i šestomjesečnih časopisa. Viralni sadržaji vas svakako neće promašiti, ali sve ono što nije rođeno kao rezultat filozofije „masa je mama“ moglo bi da prođe pored vas, a istovremeno bi vas baš to moglo najviše i zanimati. Zvuči banalno, ali treba čitati knjige. Knjiga smiruje, tjera te da spajaš tačkice, opušta više od šetnje, više od piva, tokom čitanja ti najviše ideja dolazi, um je prinuđen da haos uzrokovan prevelikim brojem informacija sortira i klasifikuje. Treba i na društvenim mrežama razviti disciplinu i naučiti otpraćivati sve one što pokušavaju da te love na clickbait naslove tipa „nećete vjerovati“, to vrlo brzo i vrlo efikasno povećava digitalnu higijenu.
Društvene mreže u principu su sjajne, samo ljudima fali discipline i samopoštovanja. Ali opet, svako ima svoj način uživanja sadržaja, a kao što sam već rekao, nije moje da bilo koga savjetujem.