Neki ljudi su dobri u onome što rade. Neki ljudi su dobri u onome što kažu. Neki su, jednostavno, dobri u duši.
Danas vam Lola donosi priču o jednom takvom čovjeku. Možda ovom pričom njegova duša takne i vašu.
Kada vas ulice Istanbula odvedu do knjižare i kafea “Stranice” i kada uđete u ovo djelo ljubavi i posvećenosti, stvarano dugih i teških šest mjeseci, osjećaj mira vas prosto preplavi. Sa druge strane radnje, u sjenci drveća, nalazi se mali kutak za čitanje, a cjelokupni ambijent je topao i ispunjen dobrodošlicom. Čini vam se da biste mogli satima sjediti sklupčani u bilo kom uglu, slušajući legendarnog libanskog pjevača Fairuza, u ruci držeći toplu šoljicu kafe s mlijekom. To je nešto pout alternativne realnosti, drugog svijeta, parče Levanta izgubljeno u jednom ćošetu Istambula.
A taj paralelni univerzum je djelo ljudskih ruku, ruku Samer al Kadrija, stvoren u nadi da će arapske knjige, prvi put složene u jednoj knjižari u Turskoj, biti komad rodne zemlje u tuđini i dio doma svim sirijskim izbjeglicama, koje su se, bježeći od rata, zatekle tu.
Do sada je u Turskoj sklonište od rata kom se ne nazire kraj pronašlo tri miliona izbjeglica. Kadri je bio jedan od njih, jedan od onih koji nije krvlju upisan listu “dugačku” pola miliona imena. I ovaj bijeg mu nije bio prvi u životu. Prvo je bježao od režima Hafeza al Asada, kao osmogodišnjak prelazeći put od rodne Hame do Damaska.
U svom novom gradu je nakon diplomiranja na Fakultetu lijepih umjetnosti stvorio “Svijetle prste”, izdavačku kuću koja je objavljivala knjige za djecu. Međutim, 2012. godine, dok je bio van zemlje, izvršena je racija i izdavačka kuća je pretrpjela posljedice kazne za govor podrške revolucionarnim snagama u zemlji. Stajanje na staranu protivnika sina Hafezovog sina, Bašara, nije značilo samo kraj Samerovog posla, već i kraj njegovog života u Siriji.
Put, započet 1982. od Hame ka Damasku sada je nastavljen, preko Jordana i njegove prestonice Amana pa do Turske i grada na dva kontinenta, na čijem tlu će napraviti knjižaru sa mnogo lica: knjižare, kafea, biblioteke i čitaonice, doma i daljine.
U njoj sirijska djeca i tinejdžeri mogu besplatno da sjede satima ili da pozajme neograničen broj knjiga za 20 lira ili, otprilike, petnaest maraka.
Samar smatra sa je to njegova dužnost – da bude podrška djeci koja samo pokušavaju da shvate i pronađu svoje mjesto u ovom svijetu, u kom starije generacije stoje ušančene na svojim mjestima, bez imalo spremnosti da se pomjere i promijene. U djeci, gladnoj znanja, leži nada.
Većina knjiga u “Svjetlim prstima” je na arapskom, a može se naći sve i svašta, od “Da Vinčijevog koda”, preko ruske literature dvadesetog vijeka do disertacija o Sirijskoj istoriji i usponu radničke klase. A kako je izbor knjiga veliki, tako je i čitateljska publika raznolika. Naravno, prvenstveno su tu mladi Sirijci, ali nerijetko svate i Turci i Kurdi koji uče arapski, a razne predstave i prikazivanja filmova okupljaju cijelu dijasporu.
Ali čak ni ova velika zajednica koju je stvorio, nije dovoljno velika za Kadrija. On želi započeti nešto novo, jednako izazovno i plemenito. Sljedeći korak na njegovom putu je izdavačka kuća koja će štampati prvence mladih sirijskih pisaca, da bi ova djela potom distribuirao širom Bliskog Istoka. Pri tome, ni sadašnja knjižara ni buduća izdavačka kuća nisu profitno orijentisane, iako se Kadri nada da će one moći opstati zahvaljujući kupovini i podršci u vidu dobrovoljnih donacija.
Nije čudno što jedan ovako neobičan čovjek i u masovnom izbjeglištvu pronalazi svijetlu tačku. Možda je bijeg bio način da se cijeli novi svijet otkrije Sirijcima, da razbiju ljuske i oklope i da nauče toliko toga novog.
U svijetu u kom svakog dana možete pronaći vijesti o sirijskom ratu, bombardovanim bolnicama, ubijenim ljudima, izgladnjelim izbjeglicama, nije teško na trenutke izgubiti nadu. Ali onda se pojave ovakvi ljudi koji vam je vrate, dajući nešto nov0 vašoj vjeri.
Zatvorite oči, zamislite drveće, udobnu stolicu, toplu šolju kafe kako vam grije dlanove, neko poznato, a ipak strano Sallam Alleikum i ostanite nekoliko trenutaka, bar nekoliko dugačkih sekundi, u svijetu nade, u ćošetu nekog drugog svijeta.
