A šta imamo danas? Danas imamo priliku da vidimo da vrijednosti koje se promovišu, javno i preko medijskih sadržaja, i drugih kanala prijenosa informacija da su se urušile, i da je došlo do zamjene teza.
Nekad je bilo javno i institucionalno osuđivano nedjelo koje su pojedinac ili grupa uradili, tako, da se to kasnije slabije ponavljalo, jer su kazne bile učinkovite, a i takve pojave i društveno osuđivane.
Danas na sceni imamo promociju sadržaja koja ne prolaze nikakvu provjeru i cenzuru, pa stoga sve češće možemo da čujemo od sugrađana da se sadržaji koju odišu vulgarizmom, prostotom, javnim prostituisanjem, necenzurisanje eksplicitnih scena, javno promovisanje društveno neprihvatljivih ponašanja koja se sve više popularizuju i prelaze u društvenoprihvatljiva i poželjna.
U tom smislu svjedocima smo da dostupnost društvenih mreža i drugih sadržaja puteminterneta svim grupacijama stanovništva, bez starosnog ograničavanja, a ni ograničavanja od strane roditelja često u medije dospiju video zastrašujući sadržaji punih nasilja, maltretiranja, iživljavanja, koje postaje sve manje osuđivano, a sve više prelazi u društveno prihvatljivo i normalizovano ponašanje, koje opet postaje dijelom svakodnevnih obrasca ponašanja.
Kada uzmemo u obzir gledanost pojedinih sadržaja, poput popularnih reagionlnih youtube-ra, čiji sadržaji se odavno dovode u pitanje, te se u više navrata za pojedine tražilo da se prestane emitovati i činiti javno dostupnim, a da pri tome imaju nevjerovatnih 2 miliona pratilaca (2 000 000 ljudi i u prosjeku pola miliona po jednoj emisiji), možemo da kažemo da smo negdje prilično pogriješili, dok sadržaji poput ovog i raznih farmi, zadruga i drugih, sličnih influensera, youtube-ra, čine našu svakondevnicu.
Zastrašujuće je koliko ljudi koji su pratioci ovih upitnih sadržaja, čija gledanost obara rekorde pa ide čak i dok milion i po ljudi po jednoj emisiji, sadržaja u kojim se javno promoviše nasilje, prostitucija, kriminal, osobe koje su na osnovu ubistva, krađe, prostitucije postali ,,popularni“,ali i na osnovu drugih oblika bizarnog ponašanja, a da su pratioci između ostalog i djeca.
Da silovatelji snimaju videe, u kojima opisuju šta rade i kako prolaze njihove žrtve ukoliko pristanu, a šta ukoliko se budu opirale…
Da li smo zakazali kao roditelji, ili kao država, ili kao odgojno-obrazovna institucija, ili svi podjednako? Da li možemo ograničiti neadekvatan sadržaj? Možemo. Da li možemo društveno i institucionalno osuditi i kazniti za neko nedjelo?
Možemo, samo u slučaju da smo svi jednaki pred zakonom, bez izuzetaka i potezanja ,,veza“, te tako pošaljemo poruku da se nedjelo svakom isto tretira, a ne nekom da, a nekom ne. Da li su škole nemoćne?
Nisu, ali su jedna karika u ovom lancu, čija učinkovitost može da bude samo ako su svi faktori od pobrojanih fukncionalni.
mr.sc. Edina Osmić-Šadić
psihoterapeut u superviziji
