Imati mišljenje može biti veoma opasno, a još opasnije postaje javno ga iznijeti, ako direktno dotiče određene pojedince ili grupu ljudi. Sloboda govora lako postaje mamac za govor mržnje i na kraju se skupo plate izgovorene riječi, koje se ne mogu povući nazad. Najbolje to zna Lejla Čolak, koja je radi statusa na društvenim mrežama, uslijed ekstremno opasne situacije po svoj život napustila BiH. Nakon vremena ćutanja i izolacije, dala je intervju za Lolu o čitavoj situaciji i tome da li je požalila zbog svojih odluka.
Kada govorimo o slobodi govora u medijima, reprezentativni ste primjer osobe koja je zbog iznošenja svog stava dobila mnogobrojne prijetnje, koje su u konačnici rezultovale odlaskom iz države. Gdje je nestala sloboda?
Sloboda nikad nije ni postojala. Sloboda je, u ovom kontekstu, prilično apstraktan pojam i nema veze sa stvarnošću. U stvarnosti je sloboda koncept koji se ne može posmatrati odvojeno od posljedica. Apsolutna sloboda ne postoji. Ukoliko želite da budete slobodni na način da govorite i radite sve što želite, onda istovremeno morate biti spremni na to da snosite posljedice za to. Istina je, moja sloboda prestaje tamo gdje počinje tuđa. Apsolutno sam za to da postoji sloboda govora, svi imaju pravo da se izraze i kažu šta misle i osjećaju o određenoj temi i to im niko nikad ne bi trebao oduzeti niti zabraniti, ali u isto vrijeme, moraju biti spremni na to da snose posljedice za svoje akcije. Sloboda je skupa i ona traži žrtve.
S obzirom na to da je jedna od prijetnji upućena od strane pripadnika Oružanih snaga BiH, koji i dalje nije sankcionisan zbog istih, ostavlja li se prostor za vjerovanje kako pravda ipak nije jednaka za sve?
Naravno da pravda nije jednaka za sve, to je tako svugdje u svijetu, ne samo kod nas. Pravda je, baš kao i sloboda, apstraktan pojam i vrlo relativan koncept koji zavisi od konteksta o kojem govorimo. Ja nisam idealista, ne vjerujem u pravdu, vjerujem u vladavinu jačih, ma kako to okrutno zvučalo. Mirza Džidić, pripadnik Oružanih snaga BiH, koji je javno pozvao na moje silovanje nije kažnjen niti će biti iz razloga što je on simbol sistema, a ja sam tek pojedinac. Bila sam prinuđena da povučem prijavu protiv Mirze Džidića iz razloga što mi je u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu vrlo direktno rečeno kako “neće biti ništa od toga” i kako Mirza Džidić neće biti kažnjen. Uslijedilo bi, dakle, povlačenje po sudu i poznat rezultat, shvatila sam kako nemam ni vremena ni živaca za to i kako je bolje da svoj život posvetim nekim produktivnijim stvarima od borbe s vjetrenjačama i dokazivanja sebi i drugima nečeg što je unaprijed osuđeno na propast. Pojedinac ne može niti će ikad moći protiv sistema, moje je mišljenje da sebi to treba priznati na vrijeme i uštedjeti si potrošeno vrijeme i živce.
U svom oproštajnom pismu BiH rekli ste da ste srećni što odlazite, jer je stanje u državi i više nego haotično. Međutim, je li rješenje odlazak i znači li to da čovjek slobodnog stava i mišljenja ne može živjeti u Bosni?
Ne postoji univerzalno rješenje koje bi se moglo odnositi na sve, odluka o tome da li ćete ostati i nastaviti da se borite ili otići i graditi svoj život u nekoj zdravijoj sredini je potpuno individualna i svako mora da je donese za sebe. Ja sam odlučila da ne želim više trošiti svoje živce i vrijeme na borbe s vjetrenjačama jer život može biti mnogo više od toga. Ostajanje u Bosni i Hercegovini i borbu protiv svega onog što ne mogu promijeniti sam stoga nazvala mazohizmom, što je zapravo definicija ludila – iznova raditi jednu te istu stvar i očekivati drugačiji rezultat. Ne smatram to odustajanje svojim porazom, tek odlukom da na prvo mjesto stavim sebe i svoje zdravlje i duševni mir. Mladim ljudima u BiH i generalno na Balkanu se dosta zamjeri to što odlaze i odustaju od pokušaja da promijene situaciju u svojoj zemlji. Logično je da mladi ljudi traže bolji život za sebe i da je to razlog zbog kojeg se odlučuju na odlazak, a svjesni su toga da u svojoj državi ne mogu ništa promijeniti jer im to sistem ne dozvoljava. Ja nisam otišla jako mlada jer sam vjerovala kako stvari mogu biti bolje, međutim, kad me država nije zaštitila kad mi je to bilo potrebno, shvatila sam da ja nemam šta više da tražim tu.
Jesu li vjerska obilježja zaista opasna po zdravo i normalno funkcionisanje društva?
Vjerska obilježja nisu “opasna” sama po sebi, opasna su tek kao simbol određenih ideologija koje predstavljaju. Nikab i burka, “ekstremna” vjerska obilježja koja sam u spornom Facebook statusu ja kritikovala simbol su agresivne i primitivne ideologije islama, opresivne filozofije za koju smatram da, između ostalog, ženama oduzima pravo izbora i slobode, te u potpunosti poništava individualnost. Dakle, nije problem samo pokrivanje lica budući da se ovdje ne radi o načinu oblačenja, problem je u tome što je ona simbol nečeg mnogo opasnijeg što se nastoji nametnuti. Radikalni islam je ideologija kojoj, prema mom mišljenju, nije mjesto u 21. stoljeću i civiliziranom društvu.
Kada ste pisali sporni status, jeste li mogli pretpostaviti ishod situacije i kako ste se nosili sa reakcijama koje su uslijedile?
Apsolutno ne, nije mi palo na pamet da bi jedan obični Facebook status mogao dovesti do toga. Čitavoj je situaciji na težini dala činjenica da sam ja u tom periodu radila kao novinarka na najčitanijem informativnom portalu u BiH, pa su ljudi bili skloni tome da moje privatno mišljenje posmatraju kao neki zvanični stav medijske kuće za koju sam radila. Iako sam u nekoliko navrata pokušala objasniti kako moj lični stav o određenim temama nema nikakve veze sa politikom kuće za koju radim, bilo je bezuspješno, u ljudskoj je prirodi da traže žrtvenu jagnjad koju će nabiti na kolac. Sa reakcijama sam se nosila na način da sam ih javno dijelila sa ljudima, imala sam potrebu da ljudima pokažem na koji način se tretiraju neistomišljenici u Bosni i Hercegovini i generalno. Nije nikakvo iznenađenje da je došlo do uvreda, psovki i prijetnji, sve to je zapravo bilo očekivano s obzirom na društvo u kojem živimo, mada je u tom trenutku bilo prilično teško biti racionalan i sagledati stvari objektivno.
Ako govorimo o političkom sistemu u BiH i vladavini, na čemu se oni zasnivaju prema Vašem mišljenju?
Na vladavini jačeg, kao i svugdje drugo. Jači nije uvijek najkompetentniji niti najsposobniji, jači je naprosto jači jer se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. U BiH su na vlasti stranke koje manipulišu narodom koristeći najprimitivnije nagone i želje za podjelom kako bi u konačnici dobili ono što žele – moć, a sve po načelu “zavadi pa vladaj”. A vođe su uvijek bili gladni krvi, više nego hljeba.
Koliko vam je to što ste žena odmoglo (ili možda pomoglo) u iznošenju vaših stavova javno i kakva je generalno slika žena u medijima?
Brojne kolege novinari u BiH su se nosili sa sličnim problemima zbog iznošenja vlastitog mišljenja koje se ne slaže sa mišljenjem većine. Ipak, vjerujem da biti žena u takvoj situaciji ima svoju težinu s obzirom na stvari koje su nam urođene biološki i kojima kao društvo robujemo bez obzira na svu emancipaciju. Primjerice, nekom kolegi novinaru zbog kritike relgije nikad ne bi prijetili “silovanjem bodljikavom žicom”, niti govorili kako je “četnička kurva koju treba silovat dok joj se ne raspadne utroba”. Žena je u očima većine uvijek slaba, jadna, nezaštićena, a kad odbije da robuje tom stereotipu, treba je kazniti, poniziti, uništiti, dokazati svoju moć. Žena nije dostojna toga da misli i razmišlja svojom glavom, ona mora da bude tiha, mirna, pokorna. Ja nisam takva žena.
Jeste li se pokajali što ste otišli?
Ne, i opet bih uradila isto. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj sam ja rođena i odrasla, ali to više nije zemlja u kojoj sam ja sretna.
