Novinarstvo je način života, ali danas je malo novinara koji mu se na taj način posvete. Gotovo na prste možemo da nabrojimo te “hrastove” koji tako gordo stoje, pričama se odupiru novom talasu profesionalnog svaštarenja. A, opet, sebe su maksimalno prilagodili novom vremenu.
Razmišljam, kad njih nestane, nestaće i ona nit koja nas veže sa ovom profesijom. Zato učim, učim stalno, učim od njih. Da bar mrvu tog onovremenskog novinarstva zadržim u sebi, a da budem toliko pametna da svoju riječ prilagodim novim generacijama. Jer, novinarstvo ne smije da nestane. Nastao bi potpuni mrak.
Goran Milić je jedna od tih novinarskih tvrđava čije riječi mladi doslovno upijaju. Nađoh ga na Kosovu. Priprema nove priče za “Alk/hemije Balkana”. Kaže:”Nemam vremena sad, ali javiću se” i javio se sa odgovorima na moja pitanja. U dahu se čitaju.
Devedesetih godina “Yutel” je bio događaj. Bili ste heroj koji je pozivao na mir. Odjavna špica završava, rat počinje. Kako Vam sada izgleda povratak u tu prošlost?
Ne volim se vraćati u 90-te. To je vrijeme sa bezbroj istina oko kojih se svađamo i danas. Između heroja i zločinca na ovom prostoru je tanka crta. U ono vrijeme, vapio sam, preklinjao za mir. Ni ja ni mnogi drugi, još strastveniji i još uporniji, nisu u tome uspjeli. Sada će moj doprinos miru biti da se ne vraćam u tu prošlost.
Vaša riječ je i te kako cijenjena. Tokom prebogate karijere prošli ste kroz sve razvojne faze novinarstva. Koliko su Vas one mijenjale?
Mijenjale su me godine, sazrijevanje, životno iskustvo, promjena adresa, država, publike. Promijenila me je i nova tehnologija. Postao sam uvjeren da ona donosi veće promjene od naših zastarjelih podjela na kapitalistički i socijalistički, komunistički i socijaldemokratski sistem. Nije kapitalizam kriv što Bil Gejts ima 60 milijardi dolara, a neki genijalac koji se razumije u računala bolje od Gejtsa ima u Indiji 500 dolara mjesečno. Nije ni soc-komunizam riješenje jer taj sistem nije za 70 godina izmislio nijedan tržišni proizvod koji bi vrijedio 200 kilometara vožnje autom. Osim, možda, slovenskih skija “Elan”.
Novinar ste još iz vremena kada nije postojala ovakva tehnologija. Čini li Vam se da je danas lakše biti dio sedme sile?
Tehnološki, danas je sve puno lakše i jeftinije. Kada sam počinjao 1970. godine nije bilo elektronskih kamera, bile su filmske. Jedan “ariflex” je koštao koliko 12 mercedesa 180, ili točno 40 godina moje početničke plaće od 130 dolara na TV Beograd. Međutim, danas je konkurencija strahovita. Dobar dio naših gledatelja, a to će brzo postati opći standard, ima mogućnost gledanja 300 kanala. I na svakome od njih, neke glave razgovaraju u studiju s drugim glavama. Neka svaka TV ima svoje tri “zvijezde”. Pomnoženo sa 300, to je 900 TV zvijezda koje su vam pred očima svakoga dana. Pa, tko ih može zapamtiti?
Ne volim se vraćati u 90-te. To je vrijeme sa bezbroj istina oko kojih se svađamo i danas. Između heroja i zločinca na ovom prostoru je tanka crta. U ono vrijeme, vapio sam, preklinjao za mir. Ni ja ni mnogi drugi, još strastveniji i još uporniji, nisu u tome uspjeli. Sada će moj doprinos miru biti da se ne vraćam u tu prošlost.
Nekada ovaj divni posao nije mogao da radi svako, a danas su veoma rijetki oni čija imena upamtimo. Imamo li one nekadašnje talente na ovim prostorima?
Danas su novinari u prosjeku obrazovaniji, znaju više stranih jezika, preko interneta imaju više informacija i jače se prožimaju sa svijetom. Ali, i gledatelji su danas manje naivni i oni su više informirani. Gledatelj danas razlikuje inventivnog, originalnog novinara od “čitača” tuđih tekstova. Ne možete danas publici nekritički prodavati “najveće sinove naših naroda”, “bezgriješno samoupravljanje”, “nesvrstavanje kao jedinu alternativu blokovskoj podjeli”, “čuvanje bratstva i jedinstbva kao zjenice oka” i religiju “kao opijum za narod”. Publika je zahtjevnija. Kada biste danas objavili neki TV dnevnik iz 70-ih godina, gledatelji bi se smijali ondašnjim TV zvijezdama.
Ali danas je novinarska riječ izuzetno jeftina.
Ponižavajuće jeftina, slažem se. Ali, rekoh da je konkurencija sve promijenila. To je isto kao sa kafićima. Ima ih deset puta više nego prije rata. U jednima je kava jedna marka i u njima možda nitko ne sjedi. U drugima je marka i pol, netko i zasjedne. U trećima je dvije marke, a puni su po cijeli dan. Uzmite nogometaše. Jedni imaju više od milijun eura na godinu, neki i više.
Mijenjale su me godine, sazrijevanje, životno iskustvo, promjena adresa, država, publike. Promijenila me je i nova tehnologija. Postao sam uvjeren da ona donosi veće promjene od naših zastarjelih podjela na kapitalistički i socijalistički, komunistički i socijaldemokratski sistem.
Ko su danas oni nezamjenjivi u novinarstvu?
U Jugoslaviji su u početku bile dvije televizije, TV Beograd i TV Zagreb, a TV Ljubljana nije bila u zajedničkom prostoru. Od Ustava 1974. godine dobili smo ih još pet, koje su mahom pokrivale gledateljstvo “svojih” republika i pokrajina. Dakle, novinari koji su se pojavljivali redovito bili su prihvaćeni od publike, svi su ih znali, većinom i cijenili jer nije bilo usporedbe s drugima. Moglo se polemizirati je li bolji Saša Zalepugin u zagrebačkom “Nedjeljom popodnevu” ili Mića Minimaks u beogradskom. Ali, obojica su bili cijenjeni i masovno gledani. Danas, stalna promjena lica na ekranu, uz bezbroj televizija u novim državama na Balkanu, ne dopuštaju pamćenje voditeljskih imena. Može to biti neka zgodna cura koja ne traje dugo. Može to biti neka emisija koja se identificira sa svojim voditeljom kao “Žikina šarenica”, “Nedjeljom u dva”, “Dva u devet”, Hadžifejzovićev “TV Dnevnik”, “Ćirilica” Milomira Marića ili “Latinica” Denisa Latina. A mogu biti i “Plodovi zemlje” koji traju neprekidno 40 godina.
Kojim medijskim kućama vjerujete?
U mirnim vremenima, sklon sam dati više povjerenja javnim TV servisima. U napetim i ratnim vremenima oslanjam se na medije koji izvještavaju s mjesta događaja. Ali, puno sam se puta prevario, treba biti vraški oprezan i provjeravati, po cijenu da ne budete među prvima sa objavom.
Negdje sam pročitala da ste rekli da će štampana izdanja otići u zaborav. Možete li zamisliti dan bez novina?
Neki još vjeruju da će neka tiskana izdanja opstati. Na primjer. legendarni glavni urednik ljubljanske “Mladine” Robert Boteri. On je prednjačio 80-ih s novim, demokratskim idejama, kao dvadesetogodišnjak, a danas kao pedesetogodišnjak ne ide online, nema web stranicu i tiska svoj časopis jednom tjedno u 10.000 primjeraka. S time je zadovoljan i njegova ekipa pristojno živi.
Kroz život Vam je prošlo mnogo sagovornika. Pamtite li ih?
Iz Amerike, pamtim intervjue s Jimmyijem Carterom i Georgeom Bushom starijim. Sa Ericom Jong, nasamo u mom njujorškom stanu. Stvarno je bila namiguša. S tri kardinala. U posljednje vrijeme. dobro sam zapamtio susret s Aleksandrom Vučićem. Jako mi se dopalo njegovo promišljanje o ekonomiji i ljutnja na svoje sunarodnjake jer se sporo prilagođavaju svjetskim promjenama. Pamtim intervju s Franjom Tuđmanom u trajanju od 1 sat i 45 minuta. Pogledam ga ponovo, jednom godišnje.
Dokle ste stigli sa izradom leksikona ljudi s kojima ste razgovarali?
Napisan je 90 odsto i stalno ga updatiram. Trebao bih ga izdati u tri toma. Jer, kada stignem do slova “F” abecede, imam više od 200 stranica knjige. Već na slovu “A” imam viška – Amerika, Australija, Alija, Abdić, Arkan, Argentina, Albanci, Al Paćino, antifašizam…
Na koliko strana knjige bi stala Vaša dosadašnja novinarska karijera?
Kada bih objavio samo ono što sam ja izgovorio na ekranu, u ovih 46 godina nastupanja na TV, moglo bi se natipkati 500 pametnih stranica, 10.000 rutinskih i 500 glupih. A kada bih dodao sugovornike, bilo bi još 10.000 stranica. I onda, još najmanje 10.000 novinarskih kartica o događajima i ljudima koji nisu bili na ekranu.
Iz Amerike, pamtim intervjue s Jimmyijem Carterom i Georgeom Bushom starijim. Sa Ericom Jong, nasamo u mom njujorškom stanu. Stvarno je bila namiguša.
Na Aljazeeri radite serijal Alk/hemija Balkana. Koliko emisija? Šta smo sve mogli gledati i što se još priprema?
Serijal “Alk/hemija Balkana” emitira se već tri godine na Aljazeeri Balkans i počelo je sa 14 emisija o Bosni i Hercegovini, pa 11 iz Crne Gore, 15 iz Srbije, 15 iz Hrvatske, devet iz Makedonije i sada smo došli do Slovenije čije emitiranje počinje 13. oktobra i svakog je četvrtka u 21.30 novi nastavak. Nakon toga, još osam emisija o Kosovu, početkom 2017. godine. Ukupno 82 polusatne emisije u četiri godine. Dosta je za jednog sedamdesetogodišnjaka, nije li?
