Kada govorimo o Nidžari, dovoljno je reći da se počela baviti novinarstvom 1994. godine u Sarajevu. Odlučila se na taj poziv zato što se ono što je slušala u medijima nije podudaralo njenim mišljenjem,a pri tome je imala, kako navodi, toliko pitanja, koja se niko prije nje nije usudio postaviti. Jedini način koji joj je omogućavao to bilo je novinarstvo. Birala je, kako dodaje, oprezno medij u kojem će raditi i odabrala nezavisni u tom trenutku, Studio 99. Vrlo otvoren i hrabar, govorio je o stvarima o kojima su drugi šutili. Zanimalo nas je postoje li danas objektivni i slobodni mediji na što je vrlo vješto odgovorila:
“Objektivnost ne postoji, jer svako ima svoju tačku gledišta, niko od nas ne može biti potpuno objektivan, ali vjerujem u profesionalnost koja podrazumijeva takav pristup i odgovornost i svijest o tome šta znači biti novinar. Mi smo tu u službi građana, jer smo dio toga, a to moramo shvatiti. Preveliki broj medija misli da je u poziciji onih koji obnašaju vlast. A to je alarmantno, jer i oni koji su na vlasti služe samo sebi. A novinari im u tome pomažu, poništavajući slobode govora”.
Uprkos svim poteškoćama ovog poziva, Nidžara voli biti novinarka, ali nije sigurna da je to danas ono čime bi se željela baviti. Ono što je čudi i nad čim se zgrožava jeste izvještavanje medija za vrijeme Sarajevo Film Festivala. “Tri mladića su poginula na Rači, deponiji željeza, ali nisam sigurna da je 80% stanovništva dobilo sliku o tome da su oni zarađivali od dvije i po do deset maraka dnevno. A ako je jako dobar dan dvadeset KM, radeći užasno opasan posao. Mediji im ne posvećuju pažnju, ali zato slikaju političare, da vide šta rade, kreirajući neistinu stanovništva.”
Nidžara tvrdi da postoje mediji koji se trude raditi kvalitetne sadržaje, ali trvijalno i skandalozno, zbog čega je prema njenom mišljenju naša stvarnost trivijalizirana.
Puno ljudi na kraju ne zna šta se dešava i ne želi saznati, jer masa postaje inertna, jer imamo triviju i skandal, ne može se reagovati na to. Trebaju tekstovi o problematici društva. Izvještavajući o Robertu De Niru u vrijeme SFF-a ne pravimo od Sarajeva i države veliki grad i državu, nego provinciju.
Ono što je apsurd društva jeste, kako ističe: “Dođe glumac, glavni političar ga ode dočekati. Imamo crvene poderane tepihe, a sa druge strane ljudi gladuju. Nama je veća priča Robert De Niro, nego tri dječaka koja su poginula, jer su kopali da bi preživjeli i jeli.”
Na pitanje o kreiranju slike društva i jednoj univerzalnoj istini odgovara kako ne postoji jedna univerzalna istina, ali postoji mogućnost u kojoj se mogu predstaviti različiti aspekti priče kako bi se dalo ljudima da sami zaključe. Nidžarin stav o feminizmu i ulozi žena u društvu, vrlo je jasan i realan. Ona kaže:
“Žene same od sebe prave od sebe nešto što im nikako ne ide u korist, jer su žene u stanju same sebe predstaviti kao osobe kojima je samo bitno kakve cipele i šminku imaju. Same sebe predstavljaju kao osobe koje ne žele da razmišljaju i učestvuju u politici. Zašto je muškarcima teško reći da su feministi? Sve je to apsurdno, vratili smo se barem četrdeset godina unazad. Sve smo odbacile i vratile se negdje da vodimo bitke koje smo već nekad dobile.”
O putu ka ravnopravnosti dodaje da je jedini preduslov da se žene dogovore šta stvarno žele. Kvote u tom slučaju nisu rjšenje, jer njoj bi više značila jedna žena koja postiže nešto, nego stotine njih koje sjede i dižu ruku.
One nisu samo dizačice ruku, one onim što rade bore se protiv žena. Umanjuju nam prava. Imamo gender centre, koje vode žene koje nisu feminstkinje. To su apsurdi društva. Ne znaju šta trebaju raditi.
Bez obzira što živimo u 2016. godini, Nidžara vjeruje kako ovdje i dalje vlada patrijarhat, koji žene smatra poludebilima, koji ne mogu biti majka i karijeristica. “Trebamo onda reći i da je on otac i radnik? Dogmatsko širenje ideja podležno je patrijarhatu.”
Njen savjet svima je da pogledamo oko sebe i vidimo koliko žena je na bitnim pozicijama.
Većina onih koje su se pojavljivale javno su bile žene za vrijeme protesta, veliki broj je otvarao velika i važna pitanja. Muškarci dobiju pohvale, a žene otvore ratna pitanja, trgovine ljudima, otvaraju najvažnija pitanja. Zauzimaju i bore se za prostor, a to je pravi feminizam. Trebamo uzeti ono što smatramo svojim, a ne čekati da nam to neko da.
