Sara Renar. Prije 3-4 godine, to ime sam počeo da viđam u najavama koncerata mladih hrvatskih rok muzičara. Potom se počelo pojavljivati i u njihovim intervjuima, kada bi ih novinari upitali za mlade kolege koje smatraju posebno talentovanima. „Pa ko je više ta Sara Renar“, zapitao sam se. Odgovor koji sam dobio nisam očekivao.
Sada, 3-4 godine poslije, odgovore sam potražio od same Sare. Ne na pitanje ko je ona. Nagrade, poput „Porina“ za najbolju žensku vokalnu izvedbu 2015. godine, i stotine hiljada YouTube pregleda već su to objasnili svim ljubiteljima alternativnog zvuka na ovim prostorima.
Mlada diplomirana arhitektica iz Zagreba sa gitarom na ramenu i looperom ispred sebe, odgovarala je na pitanja o tome šta donosi treći album, da li je i dalje tretiraju kao ljepoticu sa naslovnice, zašto je arhitektura pogodna za razvoj mentalnih bolesti, da li će postati glumica…
No, krenimo redom.
„Imamo već puno zakazanih koncerata. U Novom Sadu 27. listopada, u Beogradu 28, dok će zagrebačka promocija biti mini-koncert i druženje u klubu ‘Vinyl’ 4. studenog. A, ako mi američko veleposlanstvo odobri vizu, onda ćemo svirati u Njujorku“, otvara Sara pričom o promociji novog albuma, nazvanog „Tišina“, koja će odjeknuti 28. oktobra.
Djeluje da je novo izdanje manje gitarsko i rokersko, a više elektronsko i intimnije u odnosu na „Jesen“, prethodni album, i posebno „Djecu“, prvo izdanje.
Mislim, u biti, da je to dosta dobar dojam. Na trećem albumu sigurno ima manje gitara nego na prethodna dva, one su doziranije. Naprosto je tematika samog albuma smrt, tišina, samoća. Tamo gdje je „Jesen” stala, „Tišina” istražuje još korak dalje. Mislim da je samo promjena stalna. Da mi je nekako inherentno da stalno tražim i kopam dalje. Ono što sigurno mogu reći je da iza prethodnog i novog albuma apsolutno stojim, kao što stojim i iza prvog. Samo, čovjek raste, uči i mijenja se dok je živ. Nisam ni ja ista osoba kao prije dvije godine.
Završila si muzičku školu, svirala violinu, odrastala uz muziku. Ali, „klik“ sa njom je došao tek u srednjim dvadesetim, kada si više sazrela. Često kažeš da je to dobro. Da li bi ponešto ipak bilo bolje da su prvi uspjesi došli sa 19 ili 20 godina?
Mislim da će se bilo ko stariji od 50, ko čuje da je neko sa 29 u zrelijoj dobi, vjerovatno smijati, ali drago mi je da nisam ozbiljnije krenula u ovu priču sa 18 godina. Naprosto, ovo je jedan posao u kojem si strahovito izložen. Izložen si na muzičkoj razini i emotivno, ogoliš se. Ovo je posao u kojem se – posebno ako si žena u muzici – apsolutno svako nađe pozvanim da ti kaže kako bi ili ne bi trebalo da zvučiš, izgledaš i tako dalje. I to je niz pritisaka, zbog kojih je dobro da si zrelija ličnost kada se u to krene. Ja to sad apsolutno osjetim i kužim, i mislim da sam imala taman dovoljno životnog iskustva da mogu to sve suvislo isprocesuirati i nositi se s tim. Što se tiče nekog zaostatka, pa, mislim, Sting je sa bendom Police krenuo sa 30-ak, tako da vjerujem kako tu godine ne moraju biti važne. Dapače, mislim da živimo u nekom dobu suludog kulta mladosti, a ne bi trebalo biti tako.
Sarin a capella nastup na prošlogodišnjoj dodjeli nagrada „Porin“, izveden samo u pratnji loopera, ostao je upamćen kao jedan od najupečatljivijih u istoriji ovog događaja.
Ranije si bila u demo bendovima, ali uspjesi su došli kada si se osamostalila. Danas često i nastupaš sama. Zašto ti taj bendovski format nikada nije legao?
Sada prvenstveno nastupam sama, odnosno u pratnji klavijaturista. Dva su razloga. Prvi je što, ako ogoliš zvuk do kraja, ako sviraš na najnužnijem minimumu, onda se može provjeriti da li pjesma štima ili ne. Drugi razlog jesu tehnički, ekonomski i produkcijski uvjeti. Strahovito puno sviramo i, mislim, od pet svirki kojem imam spojeno u regiji, tri su birtije gdje ne postoji ni monitoring. I onda govoriti o nekom proširenom sastavu, gdje će perkusionist eksperimentirati sa elektronikom i time da lagano lupa po šrafcigeru, naprosto nema smisla. Međutim, nekakve mogućnosti za nove suradnje se otvaraju, tako da se stvarno nadam kako bi se u skorijoj budućnosti i veći prostori mogli zauzimati proširenim zvukom. Format u kojem sad radim sjajno funkcionira za sat, sat i 15 minuta koncerta, ali za sve preko toga još neko mora držati binu.
Tvoja druga ljubav je svakako modeling. Kako si ušla u taj svijet, koji se kod nas često percipira udaljenim od muzičke alternative?
Da si ne lažemo, u ovom poslu je strahovito bitna nekakva prezentacija ka van, hoćeš-nećeš. Neko ko se fura da je vrlo alternativan i vrlo underground, to su sve isto nekakvi imidži za, grubo govoreći, prodat svoj proizvod. Modeling je tu dosta pomogao da se osvijestim na koji način fotografija, odjeća, stajling komuniciraju sa okolinom, što je jako važno u medijskom istupu. Tako da mi je to iskustvo znatno pomoglo kasnije, evo, kada dajem intervjue.
Isticala si da ti je „pun kurac“ toga što te „među šminkericama smatraju alternativkom, a među alternativcima šminkericom“. Da li se to promijenilo s vremenom?
Da. Kroz vrijeme, ljudi su me počeli stvarno ozbiljno shvaćati. Bilo je dosta onih koji bi olako mahnuli rukom, jer bi vidjeli zgodnu žensku u novinama i to automatski znači da ti ne možeš dotaknuti neke ozbiljnije tematike u pjesmama. To su totalne gluposti. Da se razumijemo, društvene predrasude idu u oba smjera, pa i od ovih naizgled progresivnije orijentiranih ljudi. Ali, to sve s vremenom sjedne na svoje. Kad pređeš preko 20.000 km i 150 koncerata, u živom kontaktu s publikom ljudi vide da li nešto vrijedi ili ne. A, evo, nekako se čini da se taj krug publike širi.
Danas te opisuju kao muzičarku sa mnogo stila. Kako se on razvijao?
Kad sam bila tinejdžerka, hodala sam okolo u vrećama, robi iz dućana, i nosila raspadnute starke i martinsice. Tek negdje od srednjih dvadesetih sam se malo i u odjeći našla. Mislim da tek sada, unazad pet godina, mogu reći da se sa stilom odnosim O.K, a za prethodnih 15 nisam baš sigurna (smijeh). Mislim da je to sve normalno.
Kažeš da bi rado nosila štikle na nastupima, ali je malo nezgodno, jer si sebi i vozač i roadie i muzička podrška. Kako ljudi reaguju kada vide da djevojka sa naslovnice sama razvlači kablove po sceni?
Moram znati tehnikalije ako mislim raditi muziku, ali to je ona stara priča, koja se dešava svaki put kad dođemo negdje klavijaturist i ja. Ja sam vozač, ali po „defaultu“ će organizator njemu reći gdje je parking i po „defaultu“ će ton-majstor krenuti razgovarati sa muškom osobom. To su sve sitne, zaostale predrasudice. Meni se baš ne da s time nositi, ali zato ih svako malo moram spomenuti u nekom intervjuu, jer je to prosto jedini način da se društvo osvijesti.
Prvi album je objavila nakon završetka fakulteta, a da bi prikupila sredstva neophodna za njegovo dovršavanje, prodala je automobil – staru škodu, koju je naslijedila od djeda.
Tvoja treća ljubav je arhitektura, koju si diplomirala.
Mislim da je arhitektura jedna prekrasna struka od koje se može puno naučiti i primijeniti u drugim poljima. Mislim, takođe, da je jako nezahvalna struka u današnjem sistemu. Biti arhitekt u kapitalizmu je savršena podloga za razvijanje raznih mentalnih bolesti. Dok ti dođeš na red sa svojim projektom da se profesionalno realiziraš, već si prošao suludi zakonodavni sustav, u kojem je pitanje zašto i u čiju korist se donose neka pravila, i sulude voje investitora, jer onima koji imaju moć i novac neka opšta dobrobit nije na prvom mjestu, zato i jesu na tom položaju. E kad se to sve naslaže, onda dolazi arhitekt, kao neki servis, koji je više plaćeni ubojica ili loš frizer, nego umjetnik ili inženjer. I to je jedan od razloga što mi odluka da napustim struku nije pala teško, osim toga što mi je muzika apsolutno prva ljubav.
A bio je započet i rad na doktoratu.
Doktorat sam stavila na čekanje, da ne kažem odustala, u isto vrijeme kad sam odustala i od posla. Baviti se ozbiljno muzikom, biti… pa, koliko god to pretenciozno zvučalo – umjetnik, to je posao sa punim radnim vremenom. Mislim da bih samo lagala i sebe i druge kad to ne bih tako radila.
Kako doktorand prostornog planiranja gleda na sve češće slučajeve poput aktuelne priče o betoniranju zelene površine na Trnjanskoj Savici, koja je digla Zagreb na noge?
Naravno da na betoniranje zelene površine po „defaultu“ gledam kao negativnu stvar, u tom slučaju pogotovo. Da nismo bili na putu kada su bili protesti, sigurno bih se više angažirala oko tog pitanja. Mislim da je tu dodatno škakljiva problematika što je ckrva ušla u cijelu priču, a onda se tu kojekakvi politički poeni koriste, koji nemaju više veze ni sa prostorom ni sa arhitekturom, nego sa podilaženjima nekim sitnim interesima. To sve skupa je baš mučno.
Glasno govoriš o sličnim pitanjima. Pisala si o problemu zapošljavanja, učestvovala u studentskim protestima, glumila u društveno angažovanim predstavama. Smatraš li sebe jednim od glasova svoje generacije?
Ne. Ne, mislim da bi to bilo zaista pretenciozno reći. Smatram se samo odgovornim i osviještenim građaninom, barem nastojim to biti. Ono što pokušavam je napisati i reći neke stvari u javnosti, kad se za to pruži prilika. Pokazati, u krajnjoj liniji, drugim ljudima da treba imati hraborsti i da se nemaš čega bojati da jasno i javno ukažeš na neke probleme.
Međutim, rijetko se ovim temama baviš i kroz svoju muziku, u kojoj prvenstveno obrađuješ teme instrospekcije i ljubavi.
Ne bih se, u biti, složila. Mislim da nova pjesma „Dani bez sjena” dosta poentira na medijsku realnost u kojoj živimo. Pjesma ne mora nužno biti vrlo eksplicitna da bi potakla na razmišljanje. Velik dio komunikacije oko društvenih problema odrađuju i intervjui poput ovog i komunikacija koja ne mora biti rečena u samoj glazbi. Stvari ne radim programatski. Zanima me art, zanimaju me pukotine, i onda kroz to… mislim, ljubavna pjesma je savršen poligon da se razne teme profuraju ispod radara.
U predstavi „Mali čovjek želi preko crte“, Sara je nastupila i kao Svetlana Ceca Ražnatović, koja je otpjevala duet sa Markom Perkovićem Thompsonom, a njega je igrao novinar i muzičar Ante Perković.
Iza sebe imaš nekoliko predstava, kao i pojavljivanje u seriji „Igra prijestolja“. Da li se gluma može razviti u tvoju četvrtu ljubav?
Nisam sigurna. U personativnom smislu sudjelovanja u teatru, zašto ne, ali baš kao glumicu se ne vidim. O glumi, van nekoga ko to gleda kao publika i ko ima rubnog scenskog iskustva iz druge branše, ne znam ništa. Bilo bi suludo da se namećem još i u toj djelatnosti. Ali ono što me zanima su suradnje raznog tipa. Pjesma „Notturno” je nastala iz suradnje sa Teatrom poezije za večeri sjećanja na Tina Ujevića, a sa umjetničkim kolektivom Skroz sam uglazbila „Odlazak“, kao omaž Arsenu Dediću. To miješanje žanrova apsolutno obogaćuje. Tu se vidim.
Diplome, albumi, naslovnice, predstave, nagrade, serije… Mnogo toga je stalo u tvoje dvadesete. Čemu se nadaš u tridesetima?
Nadam se, kao prvo, da ću sačuvati zdravu glavu. Nadam se da ću širiti svoje horizonte, i u muzičkom i u izvedbenom smislu. Nadam se i da ću širiti svoje nastupe van regionalnih granica. Proširiti i muzički sastav sa kojim nastupam. Neka ekspanzija generalno je nešto čemu se veselim. I nadam se da ću ostati malo dijete.
Naslovna fotografija: Vjekoslav Gašparović