Kažu da je diploma vrijedna truda, rada i discipline. Kažu. Osnovnih osam, srednjih četiri, a onda na to i nekoliko više škole ili fakulteta. Konačno ste spremni, kompetentni i sposobni da radite. Divno, radite četrdeset godina, ne brinući se za starost, jer osigurani ste, prijavljeni ste, dobro vam je.
A onda dođe dan odlaska u penziju i vi dobijete? Kusur.
Rast cijena proizvoda, porast nezaposlenih, vrlo lako dovede mnoge u situaciju da imaju višečlanu porodicu u kojoj je glavni izvor prihoda njihova penzija. Šta se zapravo sa njom može?
Moja baka Slavica, završila je višu pedagošku akademiju davnih sedamdesetih. Sada je već petu godinu u penziji koja iznosi 417 KM. Sjajno, zar ne? Uzevši u obzir da je nemoguće živjeti od tog iznosa, čak i da ste sami, a kamoli u višečlanoj porodici, postavlja se pitanje šta se može od toga? U našoj porodici je donedavno bila situacija takva da je mama bila nezaposlena, ja sam se školovala, brat pohađa osnovnu školu.
Drugim riječima, baka je bila glavni izvor prihoda.
I laiku je sasvim jasno da je kredit bio neminovan izbor. Ne jedan, dva. Krediti za preživljavanje, ne za iživljavanje, jer nismo mi od toga uzeli auto, novi stan, čak ni namještaj. Mi smo od toga živjeli.
Kockice su se posložile, mama je počela raditi, ja sam postala dio Lola, ali opet. Šta sada ostaje mojoj baki? Ona u startu plaća rate kredita i živi od prepolovljenog iznosa penzije. Meni to šalje poruku da se trudila uzalud. Zar su godine školovanja, godine rada dovele do toga da se sa 400 (čitaj 200) KM živi? U jednom danu se jede tri puta. To vam ne moram otkriti ja, da biste shvatili o čemu pričam. U jednom danu ode se barem jednom u prodavnicu. Kupiti namirnice postaje izazov ekonomije, jer možda nisu stvari skupe, ali penzije jesu male.
Hajde što su male, ali što kasne. Što kada treba “srezati” negdje, reže se na penzionerima.
A ta kategorija ljudi je najsavjesnija.
Ti ljudi će prvi platiti račune, prvi glasati, biti strpljivi.
Sve će, kako bi dočekali ono malo novca, koje su zaradili. Nije da čekaju tuđi novac, čekaju svoj. Onaj koji su zaradili. Minimalna penzija iznosi 300 KM, a maksimalna preko 2000. Onda prosječna “izvuče” prosjek, baš kao što je slučaj sa platama. Šta meni znači prosjek, ako živim od minimalca? Otvoreno pitam sve vas, koliko iznosi vaša potrošačka korpa, a kolika su vam primanja? Je li to srazmjerno?
Ako se neko školovao godinama, potom četrdeset proveo radeći, zar je zaista sve što zaslužuje 300 ili 400 KM? Svi ćemo doći jednog dana do starosti, do penzije i do ekonomisanja, koje je nemoguća misija u BiH. U Republici Srpskoj prosječna penzija iznosi 342 KM. Slobodnom računicom koja se odnosi na dijeljenje novca na 30 dana u mjesecu(ili više ako kasni) dođemo do zaključka da nešto više od deset maraka vrijedi vaša diploma dnevno?
Naravno, izuzimam račune, pdv, medikamente i slično. Otprilike nemate ništa.
Stari ste, bolesni, cijene rastu, a vaš interes opada, jer pobogu šta da se radi sa deset maraka dnevno?
