Kalendarski, svake godine početak jeseni nam najavljuju 23. septembra. Ovo je takozvano astronomsko mjerenje vremena, gdje se mjeri srednji datum početka određenog godišnjeg doba. Ali doba nemaju precizno vrijeme dolaska i odlaska kao vozovi nekih odveć uređenih država; uostalom, kao ni priroda koju uporno pokušavamo da pripitomimo i prilagodimo sebi samima.
Naime, prirodnjacima jesen počinje onog dana kada se lastavice spremaju za jug. Niski let kao ples u vidu broja osam ili simbola beskonačnosti označava kraj jednog doba i početak novog. Svim učenicima ove planete jesen počinje 1. septembra. Ne završava se ljeto samo po đačkoj žalosti, već po takozvanom meteorološkom mjerenju vremena gdje svako doba carstvuje tri mjeseca. Na ovaj način godišnja doba mjere i Rusi. Tugaljivog Jesenjina ću čitati tek docnije, a čije će me ime nepovratno vezivati za ovo promjenljivo doba tihe sjete.
Postoje ti neki komadići blještavila zarobljeni u sjećanjima, koji se ponekad vrate- najčešće u treptaju, dodirnu te ovlaš u prolazu i ti se fino naježiš, kao u hodniku nekog starog zdanja debelih hladnih zidova. Jesen neraskidivo vežem za moje životno proljeće; za boje, obrise, zvukove i mirise djetinjstva osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Postoje ti neki zvuci koje ću pamtiti cijeloga života. Zvuk motora juga 55 koji i dan-danas prepoznajem iz daljine; zvuk sipanja vode iz staklenog bokala u nisku kristalnu čašu; pucketanje starog radija dok prsti kružnim pokretima traže omiljenu radio stanicu; reski udar zvonceta na biciklu i škripa pomoćnih točkića; zvuk brojčanika crvenog telefona ili zvuk klatna na zidnom satu koji opominje na već davno prošlo vrijeme.
Postoje i ti neki mirisi kojima ne mogu da odolim: miris svježih buhtli iz komšinicine kuhinje; miris tri dunje na masivnom ormaru u Sarajevu, u spavaćoj sobi sa visokim krevetom iznad kog su lebdjela prestrašena crno-bijela lica nekog filmskog para za koji su me ubjeđivali da su baba i deda. Miris malo zagorjelog sutlijaša sa vanilijom i cimetom. Miris bijele kafe u hotelima B kategorije na Jadranu, neizbježne za doručak ; miris lavande u gepeku onog istog juga; miris mora pomiješan sa izduvnim gasovima Jugolinije.
Osamdesete su bile velike i srećne godine za odrastanje. Velike, kao naramenice naših mama, kao natapirane kose djevojaka koje su željele što prije da odrastu uz tešku šminku i još težu muziku te decenije. Na osamdeste gledam romantično, gotovo patetično. Deset dana nakon što sam napunila 6 godina, završile su se dočekivanjem neizvjesnih devedesetih; a sve što sam osjetila u zemlji u kojoj sam se rodila, neće moći da se nastavi. Moja sjećanja su uvijek jako kratka, a opet uveličana u ličnoj predstavi, poput te predimenzionirane mode u vidu glomazne odjeće i natapirane kose u oblaku laka koji ti svaki put zamagli pogled, bar nakratko.
Osamdesete su bile jesen jedne velike i predimenzionirane zemlje. Slavili smo njeno postojanje trobojkom od muzike: Plavim orkestrom, Bijelim dugmetom i Crvenom jabukom. Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, dabome. To je i sve što smo radili da bismo je sačuvali. Te 1986. godine u Jugoslaviji novo doba je stiglo na nekad ovih dana. Osnivač i frontmen grupe Crvena jabuka, Dražen Ričl i basista Aljoša Buha nastradali su u teškoj saobraćajnoj nesreći. Aljoša je preminuo na licu mjesta, a za Draženov život su se borili do 1. oktobra, kada je borba prestala. Jesen je nastupila naglo. Simbol zabranjenog voća je osvanuo na Barama, sarajevskom gradskom groblju. Stihovi koje su ucviljene tinejdžerke pjevale noćima nakon dugih toplih ljeta u kampovima na obali Jadranskog mora zabilježeni su na polovini jabuke u mermeru. Izmijenjenog značenja, to će za mene uvijek biti jedina pjesma Crvene jabuke koja opisuje sjećanje na zemlju u kojoj sam se rodila:
„Prođe avgust, srećo moja,
Vrijeme da se rastane,
Bilo je, izgleda, previše lijepo
Da nam tako ostane…“
Sada, u ljeto mog života, jesen mi mami sjećanja; i to samo dobra, kao stari spomenar koji širom otvoriš i nasmijan do suza čitaš polurazumljive odgovore na desetine pitanja. Herbarijum života.
Stoga, dobrodošla, jeseni! To blago doba, obojeno u bezbroj zlatnih i rumenih nijansi; to plodno doba sa mirisnim kišama i stidljivim sunčanim danima; to zrelo, prezrelo doba koje donosi promjene. Dobrodošla, kad god došla!
Autorka: Jelena Medan
