Dugo sam već živ, da se tako izrazim. Puno duže nego što su moji roditelji i tim međunarodnih stručnjaka zajedno mogli da pretpostave tamo prije nekih X godina. O tome ćemo (možda) neki drugi put.
U svom vijeku, upoznao sam puno žena. Ono, BAŠ puno. Ono JEBOTE puno.
Crvenih, plavih, i brineta. Matorih djevojaka i starmalih teta.
Sačekajte momenat dok zadavim ovog Balaševića u sebi.
OK, možemo dalje.
Svaka od tih žena je priča za sebe. Potpuno su različite. Dobro, osim jednog para bliznakinja iz Novog Sada koje su potpuno iste čak i kada su bez…nema veze.
Ali ima jedna stvar zajednička za sve “pripadnice ljepšeg pola” (kako ljudi vole reći iako je 2016.): U čitavom svom životu sam upoznao otprilike 4 (slovom: četiri) žene koje nikada nisu imale problem sa viškom kilograma.
Ozbiljno. Sve ostale su imale priliku da izgovore onu čuvenu “joj, kako sam se zgovnala” rečenicu.
To je proizvod svijeta u kojem živimo, jebiga. Djevojčicama, djevojkama, ženama se svakodnevno, kroz sve moguće kanale, niz grlo gura slika žene kakva bi trebala da bude, tj. kako se od žene očekuje da izgleda. Onda žene, naprimjer, niz grlo guraju prste i izbacuju upravo završen obrok.
Sad ću vam malo ispričati o svom životu sa ženom koja je patila zbog viška kilograma. (Jeste, to je ona ista. Kako koja? Ova.)
Imala je (kako se to voli reći) problem sa viškom kilograma. Ja nisam imao problem sa njenim viškom kilograma, volio sam je onakvu kakva jeste. Ali (poprilično tipično) ona je imala loše mišljenje o sebi, znala bi biti depresivna i bezvoljna danima nakon što poklekne iskušenju i pojede sladoled. Ili oval mesa. Vjerovala je da manje vrijedi samo zato zato što joj se na stomaku pojavi onaj “šlauf” kada sjedi.
Rijetko smo izlazili jer se ona loše osjećala u društvu i radije je birala da večeri provodimo u kući, gledajući TV.
Život nam se pretvarao u rutinu, napetost se osjećala u zraku. Znali bismo planuti zbog sitnice.
Bila je nesrećna.
Onda, kao da su je anđeli sa nebesa poslali, došla je Tijana. Tijana je njena prijateljica koja je oduvijek bila u do grla u Taperveru, Cepteru, Kirbiju i uvijek dolazila sa namjerom da ti uvali letak za prezentaciju i kupon za besplatnu večeru (“samo kupi ovaj kuhinjski nož od 119,9 KM”).
Ovaj put, Tijana je došla sa pričom o nevjerovatnoj dijeti koja je pomogla njoj i čitavoj joj familiji. Bog te, koliko je pričala, mislim da im je i pas u porodici izgubio 5-6 kila.
Ali ajde, de.
Dijeta o kojoj nam je pasionirano govorila je, naravno, garantovala gubitak kilograma bez radikalnih promjena u ishrani. Svi smo bar jednom čuli za takvu dijetu i svi znamo bar 10 ljudi koji su od nje izgubili težinu isključivo u onom dijelu tijela koji se zove novčanik.
Kao što je i normalno, moja dragana je bila skeptična. Tu sam uskočio ja. Bodrio sam je da proba, da ne odustaje i da treba sebi da pruži priliku da bude srećna.
Nećete vjerovati šta se potom desilo!
Mjesecima sam posmatrao kako svakog ponedjeljka staje na vagu, najprije bojažljivo, a zatim ushićeno i nestrpljivo – jer je dijeta (nevjerovatno!) davala rezultate! Konačno, dijeta koja ne laže!
Nevjerovatnom brzinom je gubila kilograme, čak je dobila i motivaciju za vježbanje. Dugo nije bila tako srećna.
Počeli smo da izlazimo i više nije bila ona stara, ona što stoji po strani i krije se od ljudi.
Naprotiv, njeno samopouzdanje je poraslo, privlačila je pažnju gdje god da se pojavi. Meni ništa od toga nije smetalo. Čak sam joj nekad u šali govorio “ako izgubiš još koji kilogram, isparićeš i nestati”.
Nosila je svoje novo tijelo sa ponosom i ja sam bio ponosan na nju i istrajnost koju je pokazivala. Počela je da izlazi sa prijateljicama.
Bio sam srećan zbog nje, nije mi smetala ni njena novootkrivena sklonost ka flertu. Samo bih sebe upitao “kako bi se ti ponašao da se odjednom probudiš u tijelu Bred Pita iz Fajt kluba?”
Onda, jednog dana kada sam došao sa posla, stan je bio neobično tih. Neobično čist i prazan. Neobičan.
“Dušo!”, zvao sam je. Ni glasa. Nije bila u kuhinji, nije bila na balkonu na sobnom biciklu. Nije bila u stanu. “Dobro”, rekao sam sebi, “sigurno je negdje izašla, vratiće se brzo.”
Ali nešto me je kopkalo. Otvorio sam njen ormar, zatim još jedan. Srce mi je ubrzano tuklo. Sve moje stvari su bile uredno složene i na svom mjestu, sve njene ladice i pregrade su bile PRAZNE! Skoknuo sam i do kupatila i zaprepastio se kad sam vidio da NEMA njene kozmetike, čak ni četkice za zube.
Sjeo sam i zaplakao, očajan.
Sve mi je bilo savršeno jasno.
Moje najcrnje slutnje su se obistinile: toliko je smršala, da je isparila i nestala, a neko je zatim provalio u stan i pokrao sve njene stvari.
To je jedino logično objašnjenje.
Jelde?
