Mislim da nije uredu u pubu razgovarati o važnim stvarima u životu, pa ni kada se nalazite u sred Irske! Dva su razloga: em je preglasna muzika, em ste okruženi pijanim ljudima. No, to nimalo ne smeta mom dugogodišnjem drugu da mi razbaci lepezu svojih životnih nedaća negdje pred ponoć. Jednim uhom ga slušam, u drugom mi je slušalica neke balade što mi mjenja leksaurin (čisto da mi ne popucaju bubnjući od zvučnika pored kojeg smo pronašli mjesto). Njegova bivša žena i sadašnja djevojka pronašle zajednički jezik, pa mu to počelo ići na živce. Meni to, inače, nimalo nije jasno, ali pokušavam razumjeti.
„Prijatelj mog neprijatelja je moj neprijatelj. The end.“-pokušava da mi pojasni situaciju.
Kao da je važno šta ženski spol misli, pokušavam i ja dati mišljenje iz malo drugačije perspektive, ali uzalud. Ne znam ko me natjera da uopće pokušavam… Prva žena mu je, inače, indoeuropljanka keltske grane, ima malo savremeniji pogled na svijet oko sebe u odnosu na žene koje sreće svaki dan, ali svjedno vidim da niti njegovu sadašnju djevojku (normalno i sasvim očekivano) ne povrjeđuje društvo majke njegovog šestogodišnjeg djeteta. Niko tu ne vidi ništa sporno, osim njega. Dodala sam, u verbalnoj utrci s njim, samo to da bi se, inače, možda trebalo rukovoditi interesima djeteta, koje u ovom slučaju uživa u društvu oba roditelja i koje je totalno ludo i za tatinom novom djevojkom.
„A ko ne bi bio? Žena se stvarno trudi. Hoću reći, obje žene su, zaista na svom mjestu. Čemu praviti dramu samo zato što to tebi smeta?“- usudim se pitati ga.
„Apsolutno si nerazumna. Mimosvijet. Tipični si predstavnik vodolija.“-namrgođeno mi tobože uzvraća.
Do sada sam uvijek mislila da tipični predstavnici vodolije mrze da ih se savjetuje. Jer ako me išta na svijetu može izbaciti iz cipela to je kad me neko počne savjetovati, a niko mu savjet nije zatražio. Kao, tobože, „savjetnik“ ima dva mozga, a ja ni jedan. Sada sam došla do zaključka da vodolije mrze i davati savjete. Posebno muškarcima.
U međuvremenu izlazim iz puba u kojem nisam bila godinama, jer niti pijem alkohol, niti mogu podnijeti tu preglasnu muziku, sjedam u auto i osjećam se kraljevski što konačno mogu sama da kontroliram glasnoću muzike koju puštaju na radiu. Nakon sjedenja u pabu, ovo je definitivno relaksacija. A na radiju: „Hrabro srce mi je drug, ne pitam ga da li smem da za tobom ja, ovako mator, zaplačem…“
U tom trenutku mi pada na pamet kako je jedna prijateljica, čiji je muž muž obrazovani muzičar, nedavno rekla kako ga iritira sve što ona sluša, a dodatno ga iritira što su pjesme na okupatorskom engleskom, globalističkom, te kako će morati uskoro da počne slušati neke ljubavne, vijetnamske. Smijem se na glas. Na sreću, postoje te slušalice…
Sljedećeg dana, na šalteru u pošti, srećem prvu ženu mog druga koji je sinoć o njoj pričao kao o zakletom neprijatelju, s tolikom žestinom da me evo sada gotovo sramota ženi pogledati u oči. Srdačno se, ipak, ispozdravljasmo, izgrlismo, pitam je čak hoće li se pridružiti ekipi u subotu u pozorištu, ali ljubazno odbija poziv, uz ispriku da ima neki dogovor s novim dečkom. Kakva kulturna i biloška različitost, prođe mi kroz glavu, dok se odmicala, u odnosu na žene s naših prostora. Jedna sasvim obična žena, u tenisicama i farmericama, koja je ovog jutra pred ogledalom provela nešto manje od 5 minuta, a u glavi nosi pola berlinske carske biblioteke. Samosvjesna i neiskompleksirana. Tip žene koji uvijek poželite imati u svom društvu, kad vam je muka od iscrtanih dama u novim čizmama i kompletićima, koje nakon studija više nisu pročitale niti jednu jedinu knjigu.
Nakon što sam se lijepo i udobno smjestila pred računar i smislila da ću upravo sada odvojiti deset minuta da preletim očima preko dnevnih novosti pristigla mi je poruka na viberu. Jedna knjiga koju sam lektorisala upravo je dobila pozitivne kritike i u tome ime sam pozvana na večeru sa autorima. Ma, super. Samo da nemam vremena otići na toliko očekivanu predstavu. Kad bi bar to imalo uticaj na visinu moje zarade, pomislim u sebi.
Vratim se sadržaju dnevnih novosti i dolazi još jedna poruka na viberu. Od prijatelja s kojim sam noć prije sjedila u zadimljenom pubu. Slika. On, njegova bivša koju sam maloprije srela, njegova sadašnja i njegov sin. Na zajedničkom ručku. U sekundi otipkam: “Nema te stvari preko koje se ne može preći zarad nevinog dječjeg osmjeha.“ I dobijam odgovor: “Vještina ne poznaje spol, moram priznati.“
Prije više od godinu dana sam prestala pisati kolumnu, ali sam ovu kratku pričicu morala podjeliti. Čisto da u par rečenica kažem koliko su žene „slabiji“ pol. Za fejsbuk status je, priznaćete, ipak, predugo.
Nadina Lukavica
