Gase nam festivale, ne ulažu u kulturu, ne daju dovoljno sadržaja. Ko? Gasimo ih mi, jer kad god imamo priliku da upalimo svijeću u tunelu koji gasi kulturu, mi se okrenemo svjetlima reflektora koji napune stadion i krene cajka. Čak i ne mora biti stadion, dovoljno je otići u klub. Za nedavno održani nastup jedne od njih žene su čekale u redu da sašiju haljine. Halo, govorimo o haljinama za nastup pjevaljke, a ne za bal u dvoru. Nego, nije do nas. Servira nam se tako. Promocija čuda čini. Kome je još atraktivno gledati izložbu, obići muzej ili ne daj Bože slušati poeziju, kada se servirano meso nudi?
Meso u oba smisla, na pladnju i na izvol´te.
Izađem za vikend i izvadim ličnu kartu. Pogledam na nju pa na sebe pa oko sebe. Ko koga pravi budalom? Curice na štiklama, dekolteima koji se spajaju sa minićem i šminkom i drama frizurama izgledaju barem deset godina starije od mene. Ne samo mene, većine koji jesu punoljetni. Naručuje se brod, jer flaše se ispijaju, selfiji okidaju, a mladići šarmiraju.
Onda slijedi hladan tuš zvani: “Sedamnaest mi je godina”, ali ne ide nastavak: “Još se nisam ljubila”, već dio u kojem se ona popularno govoreći “nije dovoljno ubila” od alkohola da bi nešto mogla i htjela, a naročito smjela. Maloljetnice, koje izgledaju kao raspuštenice. Obuci ti šta želiš, ali ponašaj se onako kako bi se ponašala i inače. Bez “alkohola poplava, a ti si još na nogama”.
Nije kriva ona, što ne zna šta radi, već roditelj koji je istu pustio da se ponižava. Gdje uopšte prestaje sloboda i dobročinstvo zvano “sine radi šta želiš”? Tanka je linija između toga da ste uradili dobru stvar i napravili trajnu štetu u odrastanju vašeg djeteta, koje će svakako odrasti, bez ikakve potrebe da požuri sa promilima.
U međuvremenu odem u Muzej, sretnem iste ljude. One iste koji su bili na predstavi prije par noći, a koji se sutra spremaju za izložbu u galeriji. Sve da ih nikad lično ne upoznam, znam ko su, kakva im je duša i šta vole. Volimo isto. Međutim, mi se brojimo u desetinama. Popiju i ti ljudi, odu u izlazak, to uopšte nije upitno. Niko od njih nije alcohol unfriendly, ali to rade nekako sa mjerom, u dovoljno odjeće da mi nije problem vidjeti ih i ako teturaju. Jednostavno ne izgledaju jeftino.
A kultura modernog doba je upravo to. Treš i gužva. Svi smo skloni prebacivanju loptice krivice na tamo neke, nešto, ali hajde da stvarno razmislimo o tome. Ljudi koji cijene kvalitet vraćaju se u sedamdesete, osamdesete, slušaju naše ex yu hitove, obilaze pabove, sjede i razgovaraju u nekom ćošku poluosvijetljenog prostora, dok se hrpa gura na sredini osvijetljenih klubova.
Sve sami nacifrani muškarci i žene, dječaci i djevojčice, kojima je tata dao ključ auta i pare za izlazak. Proslave osamnaestih rođendana su veće fešte od nečije svadbe, a otvaranje galerije skromna manifestacija za poznatu ekipu. Vjerujem da se ljudi iznenade kada vide neko novo lice i pomisle: “Dobro je. Dobili smo još jednu osobu”. Svaki put kada neko ode na neku predstavu, napiše recenziju, pokaže znanje, a ne meso, društvo postane bogatije.
Mi smo danas siromašni dušom. Apsolutno i nepovratno. Možemo se mi složiti ili ne s tim, upirati prstom jedni u druge i govoriti, ja baš drugačije radim, ali realno prije ili kasnije svi završimo u klubu, jer “nagovorila me drugarica” ili “odem tamo da plešem”. Ali mi odlazimo u zabavišta sa alkoholom. Realno govoreći djevojke su maloljetne, a kultura punoljetna.
Ne može se ona napraviti atraktivnom, a u krajnosti i ne treba. Lično ne vidim smisao ni pozeraja po muzejima, kad je glavni cilj selfie u pozi “slikaj me dok gledam ovu sliku”. Ok, sjajno, svi na fejsu znaju da si urbana, a i pametna. Sad možeš sići u klub pa nastaviti. Stvar je u tome da se više ne zna šta je normalno, a šta ne. U klubu je nekad bila poenta plesati, a sad imaš “nabildane, proteini” frajere sa pozom “lakat na šanku i dobar sat” i sa druge strane “prespremne ribe”.
Mjerkaju se, poziraju, stoje. Ljudi stoje u klubovima. Kreneš plesati, gledaju te čudno. Kao nisi popio dovoljno za to. Tu je poenta da se označiš, kako ne kapiraš. Ti si bio tu, a nisi. Ali ljudi su vidjeli i to je sasvim dovoljno. Koga briga jesi se proveo?
U međuvremenu, bez pretjeranog svijetla, medijske pompe i spektakla, ljudi se druže, razgovaraju, ne izvode ništa, već uživaju u umjetnosti. I nije tačno da nema izbora, ima. Ja znam da ima! Ali isto tako znam da ću vidjeti iste ljude na tim skupovima. Svaki dan, svaki trenutak, na svakom mjestu ti možeš odlučiti gdje ćeš. Može to biti vrlo jednostavno lijevo ili desno. Ustati ili leći. Prošetati ili trčati. A isto tako možeš otići u pozorište i otići u klub.
Neće ti niko odrediti gdje trebaš, jer pobogu slobodno si biće. Ali stvar je u tome da možeš. Ako pak nećeš, onda ne vidim smisao da govoriš kako opcija nema, kako je sve neko drugi kriv. Vjeruj mi, možda te samo zaslijepilo svijetlo reflektora pa ne vidiš ove što drže svijeću. Svijeću kulture da se ne ugasi!
