Pikaso.
Valuta epohe moderne umjetnosti?
Brend koji prkosi i svjetskim ekonomskim krizama?
Umjetnički pravac za sebe?
Singularna ideja koju su akcionari i kolekcionari umjetnina pretočili u cijelo jedno učenje?
Ne, zaista…
Slikarstvo i grafika.
Vajarstvo i grnčarstvo.
Dramaturgija i scenografija.
A i poezija.
U jednom sisaru. U jednom Pikasu.
Plava faza.
Turobno doba obojeno melanholijom plave.
Ružičasta faza.
Romantična godina delikatnih poteza i roze koja blijedi.
Kubistička faza.
Vremena distorzije prirodnih formi i traženja istine u geometrijskim oblicima.
Vremena proto, analitičkog i sintetičkog kubizma.
Neoklasistička faza.
Decenija renesanse grčkih oblina.
Nadrealistička faza.
Pobjeda stvarnosti. Pobjeda nad realnim.
U jednom umjetničkom opusu. U jednom Pikasu.
Odavno je Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Martyr Patricio Clito Ruíz y Picasso prevazišao svoje čovječne, sasvim smrtne i sasvim sisarske okvire.
Odavno, a posljednji dah je uzeo prije 43 godine, što zapravo za istoriju života (dakle, umjetnosti) i nije tako davno, zar ne?
Zašto je onda Pikaso, zajedno sa nekolicinom endemskih sisara, umjetnik čije samo ime tako glasno odjekuje u 21. vijeku, tako glasno da ga čuju i oni van uskih krugova teorije i kritike umjetnosti?
Kako je Pikaso postao Pikaso?
Još dok je udisao život francuskog povjetarca, Pablo je uživao u onome o čemu skoro pa svi stvaraoci maštaju.
Pablo je bio priznat.
Kao umjetnik. Osporavan i kritikovan, ali priznat.
Jedni će danas reći da je, poput Dalija, Pikaso zapravo prodao samog sebe, a ne svoja ostvarenja. Drugi će ugledati “Gospođice iz Avinjona” i pomalo pompezno konstatovati da bi “takvo što” i njihovo trogodšinje dijete moglo naslikati na času likovnog.
Treći će se uplesti u priču o Pablovom turbuletnom privatnom životu te, u sijasetu afera i strastvenih noći sa suprugama, ljubavnicama i prostitukama, ugledati samo nepopravljivog ženskaroša, šarlatana koji je cijelim svojim kistom istovremeno obožavao i mrzio žene.
A četvrti će pronaći ono što je istinski važno.
Ono što Pikaso jeste i ono što će Pikaso uvijek biti.
Jedan od tvoraca nove istine u istoriji umjetnosti.
Istoriji života, dakle.
Prema mom mišljenju, tražiti ne znači ništa u slikarstvu. Naći, to je važno. Svi mi znamo da umjetnost nije istina. Umjetnost je laž koja nas čini svjesnima istine, barem one istine za koju nam je dano da je razumijemo. Umjetnik mora naći sredstva da uvjeri druge u istinost svojih laži.
Picasso Speaks, The Arts, maj 1923.
Istina jeste da je Pablo od svoje persone stvorio kult ličnosti, jer biće da samo tako umjetnik može da se izbori za svoje mjesto pod svodom interesa javnosti.
I da, taj kult je nesumnjivo pridonio kulturološkoj težini njegovog stvaralaštva, ali i novčanoj vrijednosti njegovih remek-djela u galerijama i privatnim kolekcijama.
Istina jeste i da je Mars u Pablu ostao nemiran od prve pa sve do posljednje Venere (a bilo ih je) te da su njihove figure mijenjale svoje forme u njegovim rukama. I zapravo, teško bi bilo osporiti da su upravo žene mijenjale formu Pablovih faza, jer ni on sam nije osporavao kakav uticaj je suprotni pol imao na njega.
Na njega kao muškarca, ali i na njega kao umjetnika.
https://www.youtube.com/watch?v=CwfwRmZ005U
O svakoj Pablovoj fazi se i dan-danas diskutuje, jer je jednako teško i povući jasnu liniju između njih, razgraničiti u kom času je Pikaso promijenio viziju žene, umjetnosti i svijeta oko sebe. Oko sebe, ali i u samom sebi. U kom času je Pablo Pikaso pronašao drugačiji način da kaže svoju istinu.
A istina je i to da možda čak i ti, Ti koji čitaš ove riječi, poznaješ razigrano dijete koji bi odista moglo valjano da reprodukuje “Gospođice iz Avinjona” ili pak “Gerniku“. A možda čak i da nadmaši slobodu pokreta koju je Pikaso dostigao.
Jer svako dijete je zaista veliki umjetnik.
Čak i da ovaj nadaleko znan citat, pripisan samom Pikasu, nije izašao iz njegovih usta, problem jeste ostati takav. Tako nevino slobodan i tako hrabro neukalupljen u pravila prijašnje generacije.
Jer ta nova istina koju je Pikaso dao umjetnosti nije toliko u formi koliko u samoj ideji.
Ideji koja će roditi savremenu umjetnost.
Ideji koja će raskinuti sa konvencionalnim, tradicionalnim i očekivanim u lijepim umjetnostima.
Ideji koja će osloboditi umjetnički izraz od “to tako treba” i “to tako mora”.
Jer ne mora i ne treba.
U svim formama umjetnosti.
Pa i u umjetnosti odrastanja u društvu koje vidi samo jednu istinu sazrijevanja.
U svijetu koji te prijekorno gleda kada pokušavaš da nađeš svoju sopstvenu istinu.
Kada pokušavaš da nađeš samo malo Pikasa u sebi.
Naslovna fotografija: David Douglas Duncan
