Nagrađivana književnica, majka i zanimljiva sagovornica, Tanja Stupar Trifunović. Za čitateljke Lole otkriva kako je počelo njeno bavljenje pisanjem, znače li joj i koliko nagrade, kao i to da li je majčinstvo promijenilo. Žena koja, kako kaže, nema očekivanja, ali iznova uspijeva naša ispuniti. Zanimalo nas je i gdje je nestao čovjek u biblioteci, kao i biblioteka u čovjeku, kako je sama dodala. Vjerujemo da će se ponovo pronaći u ovom tekstu.
Kada i kako je počela priča zvana Tanja Stupar Trifunović i književnost?
Rano. Sad mi se čini da sam u djetinjstvu izmaštala cijeli svoj život. Pisala sam pjesme prvo po nekim papirima pa u sveske, poslije u debele rokovnike. I veći dio djetinjstva i mladosti je obilježen time. Kako smo bježali u ratu, sveske i rokovnici su ostajali iza mene, a ja sam ispunjavala nove. Možda to naknadno tako vidim, ali čini mi se da sam pišući o svim tim utiscima nekako liječila samu sebe od tog nesrećnog vremena u koje je bilo zaglavljeno moje djetinjstvo i mladost. Nije baš sjajan period za odrastanje, ali dvije stvari su me „čupale“ iz nevesele zbilje: čitanje i pisanje. To je vrlo rano postao moj model življenja. Sigurno ima i boljih, ali eto, to je bilo nešto moje, način da se bude i preživi.
Baviti se pisanjem znači kreirati svijet po svojoj mjeri. Koliko je on drugačiji od onoga u kojem živimo i mogu li Vaša djela mijenjati svijet?
Pisanje kao moj izbor zasigurno utiče na moj svijet. Da li književnost može mijenjati svijet – to je već nešto drugo. I da i ne. Ne onako ekspresno i najednom kako mi od svega očekujemo, ali na duge staze, čak i kada nam se čini da nema nikakvog uticaja, mislim da književnost utiče na svijet. Višestruko. Od toga da silom prilika morate čitati od lektira pa do kasnijeg izbora literature. Da je književnost sasvim nebitna, ne bi se toliko vodilo računa o književnim kanonima. Književnost nije toliko bezazlena kako nam se čini. Da je toliko nebitna, ne bi toliko pisaca i dan danas bilo i slavljeno i proganjano. Pa i činjenica da se književnost pokušava marginalizovati i obezvrijediti isto nešto govori. Ljudi bez knjiga su na simboličkoj ravni ljudi lišavani znanja.
S obzirom na mnogobrojne nagrade koje ste dobili, neminovno je pitanje: „Koja od njih vam je najvažnija i ko je vaša najbolja publika?
Nemam neki poseban odnos prema nagradama, one su kao kad bilo šta radite: više neka potvrda bez koje biste vi takođe nastavili da radite isti posao jer je to dio vas. U praktičnom smislu, najvažnija mi je Nagrada Evropske unije za književnost jer pored same nagrade otvara više mogućnosti; nosi sa sobom i prevode na evropske jezike, a to je za knjigu veoma bitno. A publika? Ne znam. Volim da pišem i raduje me kada ljudi u tome prepoznaju sopstvene otiske, kada se pojavi taj osjećaj razumijevanja i zadovoljstva u tekstu. Susrećući se sa čitaocima shvatila sam da nema neki generacijski kod, osim što možda poeziju više vole relativno mladi ili mlađi čitaoci, a roman podjednako i jedni i drugi.
Pisana riječ je nerijetko uslovljena emocijom. Najčešće tugom. Može li srećan čovjek pisati remek djela i biti inspirisan kao onaj koji pati?
Mislim da je to pomalo sterotipna slika o piscu i pisanju. Rekla bih da je tu riječ o jakom koktelu emocija i potrebi i sposobnosti da se one primijete u okruženju, propuste kroz sebe i ispišu kroz tekst. Naravno, emocije i intelekt moraju biti u sprezi. I bitna činjenica da su većina dobrih pisaca prije svega dobri i pažljivi čitaoci.
U komercijalnom društvu, koje mijenja sistem vrijednosti, knjiga nije više na mjestu na kojem je bila. Kako ljude vratiti u biblioteku?
Ili biblioteku u ljude? Čini mi se da se pomalo izgubio osjećaj za te „kulturne tačke“ u nama. To ima jako puno veze sa obrazovanjem. I lažnim utiskom da se ni za što nema vremena. Vrijeme se oblikuje i prema nama. I mi ga popunjavamo i dajemo pojedinim stvarima primat nad drugima. Ne mogu se oteti utisku da je Borhes u Vavilonskoj biblioteci bio prorok ili samo dovoljno pažljiv čitalac knjiga i domišljat posmatrač, jer svijet preplavljen informacijama sve više je nalik onom iz njegove priče.
„Satovi u majčinoj sobi“ kao jedno od vaših značajnijih djela, a ujedno i nagrađeno Evropskom nagradom za književnost. Jeste li na njega najponosniji i može li se u opusu književnih djela pisac opredijeliti za jedno?
Nemam takvu vrstu odnosa prema knjigama. Naravno da mi je drago što je roman dobro prihvaćen, ali sada želim da radim na nekim novim knjigama. U svaku uložim onoliko koliko mogu dati u datom trenutku kada nastaje i dok radim na njoj najvažnija mi je i posvećena sam toj knjizi. Poslije se mora ići dalje.
Je li se vaš pristup promijenio u trenutku kada ste postali majka i kako vas je majčinstvo oblikovalo?
Ne mogu reći da majčinstvo nije uticalo na mene. To je kao jedna dodatna dimenzija života koja ga čini istovremeno težim (ali tu težinu volite), kompleksnijim i svakako potpunijim. Pored toga, dijete je jedno novo biće u vašem životu koje ga obogaćuje. Gledate život kako se rađa, raste i usložnjava. Istovremeno dijete vas tjera da i sami sa njim proživljavate odrastanje, opet. Sve to nije lako, ali je dragocijeno.
Žena. Književnica. Majka. Sve redom zahtjevne uloge. Kako ispunjavate očekivanja drugih i jesu li ona veća od onih koje imate sami od sebe?
Ne razmišljam o tom. Živim. Nekad sam bolja, a nekad gora u tim nastojanjima da ono što obavljam uradim što kvalitetnije koliko u datom trenutku mogu. Prevelika očekivanja bilo od sebe ili drugih mogu biti opasna zamka. Ništa ne očekujem.
Pisac i djelo kojem se iznova vraćate i iz kojeg crpite energiju?
Ima ih više. I u različitim periodima nešto drugo „godi“. Ipak Pesou bih mogla izdovojiti kao svog omiljenog pjesnika jer imam tu ljubav za njegovu poeziju i njegovu(e) ličnost(i). Ipak je samo on uspio (o)smisliti preko sedamdeset heteronima. Živjeti toliko puno stvari u svojoj glavi, a istovremeno, to je samo jedan skromni činovnik sa crnim, klobučastim šeširom za koji danas zna cijeli svijet. On je bio posebna osoba. Tako krhka i jaka odjednom, o čemu svjedoči njegova poezija.
Biti književnica znači i rizikovati. Kako sa odabirom tema, tako i sa mogućnostima finansiranja od samo tog „posla“. Je li moguće spojiti ljubav, materijalnu dobit i ispunjenost u jedno?
Naravno da ne živim samo od književnosti. To bi bilo nemoguće. Godinama sam radila kao novinar kulture, a sada radim u biblioteci. Nisam sigurna da u ova naša dva entiteta kada se zbroje možemo naći više od dva, tri pisca koji žive isključivo od književnosti. Inače sva zanimanja vezana za umjetnost jako su degradirana i obesmišljena što nas je sve survalo u jedan dubok amaterizam. Umjetnost se koristi kao neka vrsta „prigodnog“ programa. Plašim se da se ta vrsta degradacije neće zaustaviti.
Kulturna scena u Bosni i Hercegovini. Zavisi li od truda i zalaganja individualaca ili od kompletnog društva i kako je učiniti „atraktivnom“ u modernom dobu?
Zavisi od svih nas. Nažalost prečesto je svedena na pojedince i njihov entuzijazam, na male grupe ljudi koji se organizuju i sporadično urade jako zanimljive stvari, ali nema šire društvene svijesti o potencijalu kulture. Konkretno, ako uzmemo za primjer književne manifestacije kod nas; jako su arhaične, nemaju dodirnih tačaka sa današnjim vremenom, više liče na kakve parastose ili uvode u novi rat nego na zanimljiv književni sadržaj koji bi trebao reflektovati najbolje od savremene produkcije. Posljedica je sasvim opravdana -potpuna nezainteresovanost mladih. Ako se nastavimo ovako odnositi prema kulturnim sadržajima, oni će potpuno nestati sa svojim današnjim akterima jer nema nimalo senzbilizacije s vremenom u kojem živimo.
Poruka čitateljkama i preporuka:
Nemam neku posebnu poruku. Nisam ljubitelj kratkih poruka niti vjerujem u njihovu dalekosežnu primjenjivost. To funkcioniše u svijetu reklama. U različitim periodima života često nam trebaju i različite „poruke“. Idealno bi bilo da sami pronalazimo ono što nam treba i da se oslanjamo na sebe kao na jednu jedinstvenu „poruku“ koju je neko nekad odaslao. Što se tiče čitalačke preporuke, predložiću dvije domaće autorke, Tatjanu Bijelić („Karta više za pikarski trans“) i Lejlu Kalamujić („Zovite me Esteban“).
