Primarni problemi bosanskohercegovačkog društva kao što su nezaposlenost, negativan prirodan priraštaj i stalno iseljavanje stanovništva na stranu stavljaju druge probleme, koji se najčešće tiču manjinskih grupa. Možda bi to i imalo smisla kada bi se barem glavni problemi rješavali pa da se u jednom trenutku pređe na druge, ali ovako poteškoće koje imaju manjine uopšte se i ne spominju.
Spektar problema sa kojima se susreću pripadnici LGBTTIQ zajednice veoma je širok. Strah od autovanja, diskriminacije u društvu i nemogućnosti održavanja gej veza samo su neki od njih. Nemogućnost sklapanja gej brakova predstavlja poseban problem na koji pripadnici ove zajednice ne gledaju kao nemogućnost formalizovanja svog odnosa, već kao i nemogućnost ostvarivanja prava koje brak sa sobom nosi.
Jak otpor zakonskom regulisanju ovog pitanja postoji sa vjerovanjem da bi „uvozom“ gej brakova „uveli“ još kvir osoba. Utisak koji imaju pripadnici LGBTTIQ zajednice jeste da ljudima oko njih jednakost u tom smislu ne predstavlja jednakost, već prijetnju. Fokus je na iracionalnom strahu i mržnji, a nikako na tome kakve posljednice odbijanjem i odbacivanjem ideje o gej brakovima, a tako i slobode da LGBTTIQ osoba da budu ono što jesu, ostavljaju na dio stanovništva, a samim tim i na sebe.
Nemogućnost sklapanja gej brakova predstavlja poseban problem na koji pripadnici ove zajednice ne gledaju kao nemogućnost formalizovanja svog odnosa, već kao i nemogućnost ostvarivanja prava koje brak sa sobom nosi.
Korijen problema nalazi se u tome što se premalo zna o ovoj zajednici. Neznanje hrani strah, a strah često hrani zatvorenost, mržnju i otpor. Za većinu pripadnika ove zajednice jedini način zakonskog regulisanja gej brakova predstavlja ulazak BiH u Evropsku uniju.
„Po primjeru Hrvatske vidim da se pokazalo da je ulazak u EU jedini način koji ima jak potencijal u odnosu na bilo koji drugi, posebno u zemlji u kojoj živimo, zbog stavova sa kojima se većina vodi. Inače, politika uopšte ne ide u prilog za usvajanje Zakona o istopolnim brakovima. Nju bi najmanje trebali čekati da bi se uradilo nešto da se ovo pitanje riješi“, govori Marijana Š.
Iako bi ulazak BiH u EU bio pogodan okvir za zakonsko uređenje istopolnih zajednica, i u samoj EU su različiti oblici priznavanja tih zajednica. Tako su u nekim zemljama istopolni brakovi potpuno izjednačeni sa heteroseksualnim brakovima te uključuju pravo na usvajanje djece – Francuska, Holandija i Belgija. Pored istopolnih brakova, u zemljama EU zastupljene su i građanske zajednice ili registrovana partnerstva, koja su definisana posebnim zakonom i ne nazivaju se brakom, čak ni u slučajevima kada su u potpunosti izjednačena sa bračnom zajednicom.
„Sa tim bi smanjili duple živote koje nerijetko vode osobe u homoseksualnim vezama. Bila sam na svadbi lezbejke i gej muškarca, koja je napravljena jer su njihove porodice i društvo pravili pritisak, a takav paravan im je izgledao kao najbolji izlaz. Neki će čak ostvariti prorodicu u hetero odnosu, ali u jednom momentu puknu i iza očiju svih, vraćaju se tamo gdje mogu voljeti onoga koga stvarno vole“, kaže Marijana.
Iako bi ulazak BiH u EU bio pogodan okvir za zakonsko uređenje istopolnih zajednica, i u samoj EU su različiti oblici priznavanja tih zajednica. Tako su u nekim zemljama istopolni brakovi potpuno izjednačeni sa heteroseksualnim brakovima te uključuju pravo na usvajanje djece – Francuska, Holandija i Belgija.
Pitanja koja proističu iz života iza paravana su: da li nam stvarno treba pričinjavati zadovoljstvo da živimo u laži? Da li to čini sve boljim? Uskraćivanjem slobode nekom dijelu populacije?
“Neki će stvarno uspjeti napraviti kompromis i ići linijom manjeg otpora. Ali da li je to zaista dobro? Nečije kćerke i sinovi su gej. Roditelji koji takođe nisu uradili ništa lose sa njima moraju da nose dio tereta. Naši najbolji prijatelji, radne kolege, osobe koje su nam nekada pomogle mogu biti gej. Osobe koje su ostvarile porodice sa partnerom koji je pokušao ići linijom manjeg otpora, ali svoj pravi život žive daleko od svih, pa čak i osobe sa kojom su u braku. Mene ova ideja ne bi smirila i činila srećnom“, zaključila je Marijana.
Zakon o životnom partnerstvu usvojila je i Hrvatska 2014. godine, koja ima obavezu provođenja ovog zakona, te kao i u većini zemalja koje su priznale istopolne zajednice ne postoji pravo na priziv savjesti od strane matičara/ki. Slična situacija bi vjerovatno bila u BiH, gdje bi mogućnost korištenja ovog prava otežavali drugi faktori kao što su strah od diskriminacije, nasilja, gubitka zaposlenja, narušavanja porodičnih veza i odnosa…
Pitanja koja proističu iz života iza paravana su: da li nam stvarno treba pričinjavati zadovoljstvo da živimo u laži? Da li to čini sve boljim? Uskraćivanjem slobode nekom dijelu populacije?
Jedan od načina prevazilaženja ovog problema moguće je i kroz često, objektivno i tolerantno izvještavanje medija o ovoj temi. Tako bi to bilo manje tabu, a ljudi bi se sreli sa drugom percepcijom.
„Mediji igraju značajnu ulogu u kreiranju društvenih stavova i vrijednosti, te samim tim bi mogli da doprinesu rješavanju ovog problema kroz afirmativno izvještavanje na teme koje se tiču LGBTTIQ populacije. Na našim prostorima to je i dalje jako malo zastupljeno. Mnogo je češći neutralan, pa čak i negativan stav uz prisustvo govora mržnje, koje ne podliježe adekvatnom sankcionisanju“, kaže Tatjana Aničić.
Zakonsko regulisanje istopolnih zajednica omogućilo bi uređivanje imovinskih odnosa partnera, nasljeđivanje, starateljstvo nad djecom, kao i korištenje određenih prava iz oblasti penzionog i zdravstvenog osiguranja i socijalne zaštite. Na nivou ukupnog društva, priznavanje istopolnih zajednica značilo bi sprovođenje socijalne pravde i predstavljalo bi korak više ka razvoju humanijeg i ravnopravnijeg društva.
Napomena: Tekst je nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
Tekst preuzet sa etrafika.net
