Okriviti nekoga za nedjelo koje je navodno počinio, pokazati prstom na njega i politi ga lavorom osude koji mu sleduje, oduvijek je bilo nešto najlakše. Kad kažem nedjelo uglavnom mislim na ono što osoba konkretno jeste i šta radi. Ljudima je oduvijek potreban protagonista i nasuprot njemu antagonista u priči. Crno-bijeli svijet u kom negativac konstantno ugrožava onog dobrog. Jer je tako lakše. Zašto bi, zaboga, opterećivali svoje mozgove ionako izmorene napornom svakodnevnicom sa presipitivanjem i opravdavanjem postupaka i jednog i drugog ili makar samo tog osuđenog? Jednostavnije je reći da je neko kriv i kazniti ga na pravi način. Nekad je to značilo odrubljivanje glave ili spaljivanje na lomači na gradskom trgu i to pred svima, što je najvažnije. Kad su metode u pitanju, danas smo kao civilizacija ipak malo uznapredovali pa radimo isto to, ali na internetu.
Pored svih pogodnosti koje nam pruža, internet je postao i bojno polje na kom je lako biti hrabar, jer si zaštićen oklopom anonimnosti pa se stoga više puca i sa većim žarom. Puca se ritmičnim udaranjem slova na tastaturi, a umjesto metaka ispaljuje se mišljenje i to, prevashodno, ono negativno. Puca se mnogo, jer te municije nikako da zafali, a kako i neće kad u ovoj 2016. godini apsolutno svi raspolažemo obiljem mišljenja. O svemu i svačemu. I smatramo da je od esencijalne važnosti podijeliti ih na internetu kao evo ja sad, jer ako to ne uradimo, o moj Bože, izgubiće se negdje u bespuću moždanih vijuga! Ne samo da će se izgubiti nego propuštamo priliku da eventualno spasimo svijet tako što ćemo iznijeti baš naše unikatno mišljenje o terorizmu, imbecilnim političarima, globalnom zagrijavanju, Kim Kardašijan i generalno o svemu onome što fakat jeste loše u svijetu. Ponekad (a kad kažem ponekad mislim jednom u petsto otvorenih tabova) to i bude kritičko mišljenje zasnovano na činjenicama. Međutim, najčešće biva upravo suprotno.
I upravo je u tome razlika između gajenja animoziteta i hejta. Animozitet je uvijek baziran na konstruktivnom mišljenju o nečemu i samim tim je u potpunosti prihvatljiv, dok je hejt čista mržnja radi mržnje. U slučaju da ste mazohistične prirode, svakog dana možete biti svjedok raznoraznih prepucavanja u komentarima ispod tekstova većine portala koji, bez obzira na to o kojoj se temi radi, gotovo uvijek se volšebno pretvore u žučne rasprave i vrijeđanje po nacionalnoj osnovi. Jer to da je nekoj glumici ružna haljina i jesi li ti Crnogorac ili Srbin u potpunosti ima smisla i skroz je u koheziji jedno s drugim. A kad smo već kod haljina, činjenica je i da mnogi od nas vole istaknuti svoj besprijekorni osjećaj za estetiku tako što će baš neko od nas prokomentarisati kako se Rijana baš loše obukla na MTV-evoj dodjeli nagrada, a ni Dženifer Lopez nije najbolje stajala ona neka crvena haljina, ako ćemo iskreno.
Kako to u anglosaksonskom svijetu običavaju reći, don't get me wrong, ne mislim da postoji išta loše u tome što neko ima svoje mišljenje pa čak iako je negativno, naprotiv. Problem je što se u današnje vrijeme stvorila prevelika eksploatacija raznih mišljenja i njihovo dijeljenje je postalo imperativ. Nije Internet glavni krivac za sve to, samo je pospiješio isticanje crte koja odvajkada postoji u ljudskoj prirodi. Nekad je bilo dovoljno prokomentarisati aktuelnu situaciju satiričnim tonom uz kafu sa najbližim prijateljima, a danas to radimo sa ovim virtuelnim. I to bez kafe.
Autorka teksta: Aleksandra Lexie Vuksanovič
