Svako od nas ima neku tugu koja u njemu spava. Šminkamo je osmjesima. Ona čuči tu negdje oko srca i čeka onaj momenat kada si miran, kada je sve drugo utihnulo i onda izađe na površinu i zgrabi te.
Ja volim tugu. Ona u meni probudi one najiskrenije osjećaje. Suze mi pomognu da izbacim to što me tišti i da na neko vrijeme uspavam tugu. Moje tuge počinju i završavaju sa tatom. Oni koji kažu da vrijeme liječi sve tuge ili nikada nisu izgubili ili se zavaravaju. Mene još uvijek proganja ta ’95. kada smo se poslednji put vidjeli. Razmišljam da sam mogla ukrasti još neki zagrljaj, da sam mogla zapamtiti bolje crte njegovog lica i upiti boju njegovog glasa koje ne mogu da se sjetim koliko god da je prizivam.
Nedostajao mi je moj tata. Bilo je teško odrastati. Voljeli smo se on i ja. Voljela sam ga ljubavlju kakvom vjerovatno svaka djevojčica voli svog oca. Heroja. Prijatelja
Naučio me prva slova pa sam tako pisanje uvijek vidjela kao neku našu posebnu vezu. Sjećam se kako je bio ponasan kako sam to brzo savladala. Sjećam se kako je ponosno isticao kako sam dobar učenik. Sjećam se kako je ponosno gledao moje đačke knjižice iz ono malo vremena koje mu je sudbina dodjelila da provede sa svojom djecom.
Bila sam često ljuta na Boga. Pitala sam se zašto ja? Zašto on? Zašto kada toliko loših ljudi hoda ovim svijetom koji nikome ne bi nedostajali? Pomirila sam se sa tim gubitkom na jedini prihvatljiv način vjerujući da je tamo gore neko bolje mjesto od ovoga u kojem mi živimo.
Prvi put sam pisala o njemu kada je tuga bila tolika da sam se plašila da li ću moći disati ako je ne izbacim iz sebe. Pisala sam mu pisma. Plakala sam ponekad. Ponekad bih se žalila kada mama nije imala razumijevanja za ono što sam željela. Ponekad sam ga pitala šta bi on učinio.
On me prvi put odveo na košarkaško igralište. Učio me kako da bacim loptu prema košu. Sjećam se tog malog igrališta nedaleko od naše kuće i tih trenutaka sreće. Nisam bila naročito talentovana za košarku ali sam je trenirala neko vrijeme, podsvjesno njegujući tu, još jednu vezu, koju sam imala. Pitala sam se često da li bi bio ponosan na mene. Prekorjevala se za one momente gluposti koje sam vjerovala da vidi. Oduvijek sam pomalo nepravedno na svoj život stavljala to breme da moram da živim najboljim mogućim životom kako bi i moj tata živio sa mnom.
Kada sam bila djevojčica imala sam bronhitis. To bi često značilo da cijelu noć ne mogu da spavam i da se borim za dah. On bi me cijelu noć nosio u naručju kako bih se barem malo smirila. Sjećam se ugodnosti i udobnosti njegovog zagrljaja. Sjećam se svojih ruku sklopljenih oko njegovog vrata. Sjećam se kako sam tada vjerovala da će sve biti u redu. Da me neće boljeti.
Često se pitam da li je njega boljelo kada je neki maloumnik odlučio da mu oduzme život, za nečije tuđe ideale i u ime politike. Da li je pomislio na mene? Je li mogao znati koliko će naši životi poslije njega biti prazni? Je li se pitao kako ćemo se izboriti?
Volim vjerovati da je tada zaspao i da sanja najljepše moguće snove. Volim vjerovati da u tim snovima i dalje igramo šah ili idemo na fudbal. Volim vjerovati da u tim snovima nema tuge ni neželjenih rastanaka. Voljela bih da u tim snovima on zauvijek ima 38 a ja 9 i da mogu da ga zovem „tata“ do iznemoglosti. Da u njegovu kosu utisnem milijardu poljubaca i da me drži u zagrljaju kao nekad, a da ja vjerujem da će sve biti u redu zauvijek.
Na spomeniku smo mu napisali da ćemo ga čuvati od zaborava. I čuvam te. Pišem ti iako se zbog toga često raspadnem na milijardu komada. Jave mi se onda ljudi koji nas se sjećaju. Tebe i mene. Tate i djevojčice.
Ni uz najbolje napore ne mogu objasniti svijetu kakva je to ljubav bila i kakav si čovjek bio. Znam iako se ne sjećam baš jasno boje tvojih očiju. Znam, jer živiš u mom srcu i živjećeš zauvijek. Znam jer si i u mom srcu ostavio ljubavi da mogu da volim još tri svijeta.
Znaju i oni koji su te voljeli i još uvijek vole uspomenu na tebe.
A ja? Ja te čuvam u svom zagrljaju od sijenke zaborava, baš kao što si ti mene nekad čuvao.
