Kad sam se rodila moj je otac bio očajan. Žensko. Kad se rodila moja pokojna sestra svijet mu se srušio na mužjačku glavu. Zadrti Primorac opsjednut strahom da mu doma rastu čak dvije buduće kurve maltretirao nas je na sve moguće načine. Kajšem, šakama, opakom jezičinom.
Jezičina je i najviše boljela. Bio je siguran da će nas mlaćenjem pretvoriti u izvrsne kuharice, u mom se slučaju zajebao, jako, vezilje, pletilje i krojačice. Ne znam da li je očekivao da mu rodimo unuke, ako jest bio je siguran da ćemo roditi djecu i biti djevice.
Sto puta mi je knjigu iščupao iz ruke urlajući kako mi ona “neće kruha dat.” Ovo mi nije prvi put da se obračunavam sa mrtvim ocem. Žao mi je što i mrtav u meni budi ubilački bijes. Jednom sam ga pokušala ubiti. Nije mi uspjelo i lagala bih kad bih rekla da žalim zbog toga.
Zašto mi otac ne izlazi iz glave? Ne volim ga mrtvoga onako kako ga nisam voljela živoga zato jer je u mene usadio tezu da su svi muškarci u suštini svinje koje samo rokću na različite načine. Žao mi je što iz svoje kože ne mogu.
O mužjacima, zahvaljujući činjenici da sam okružena muškarcima koji s mužjacima veze nemaju, razmišljam samo s vremena na vrijeme. Ne želim si trovati dane koji su mi preostali. Nažalost, kad se približi Osmi mart ne mogu a da posebno žestoko oko sebe ne osjetim strašnu mržnju koju hrvatski gadovi u sebi za nas čuvaju kao zjenicu oka svog.
Davno sam spoznala da pripadam vrsti koju ona druga vrsta želi umlatiti na tisuću maštovitih načina. Ja se ne dam. Oni mrze mene ali ni u ludilu toliko koliko ja mrzim njih. Na svoga sam oca. Kad volem volem, kad ne volem…Mrzim. I uvijek pružam otpor. Na ovome svijetu ne postoji muškarac koga volim više nego sebe ili, ne daj bože, bezuvjetno. Ili će biti sve po mom ili neće biti!
Mislite da ja i nisam neka ženska, da sam zapravo muško? Nema šanse. Ja sam prava ženska, drago mi je da sam ženska i nema tog mužjaka koji će u meni probuditi osjećaj krivice jer ne mogu pišati stojećki.
Nije sve u pišanju. Ima nešto i u ogromnoj ljubavi koju osjećam prema sebi i svojim sestrama. Znam da nam nikad svaki dan neće biti Osmi mart. Imamo sitnije šake, manje kila i manje mržnje u sebi. Slabije smo, nema veze, ali u borbi je spas. Treba sutra proslaviti Osmi mart. Velika je stvar biti žena. Velika ko kuća. Zato, cure, zabavite se sutra.
Zašto pišem danas? Zato jer ću se večeras napiti i najvjerojatnije prespavati naš praznik.
Izvor: Kutak net
Naslovna fotografija: Tanjug
