Život može da bude nepravedan, surov i da diktira pravila po kojima će se ići kroz njega i to je nešto što Dragana Marković veoma dobro zna. Od rođenja boluje od mišićne atrofije, ali nije klonula duhom – čak naprotiv. Kako sama kaže, mogla je sjediti kod kuće i plakati ili živjeti najbolje što zna. I upravo to je ova hrabra djevojka uradila; nakon završene Gimnazije odlučila je da studira engleski jezik i književnost. Studij joj je donio zvanje profesora, a svoje znanje ona danas prenosi na ljude iz cijelog svijeta tako što drži časove engleskog jezika – uživo i preko Skajpa.
Osim toga, Dragana je takođe i jedan od koordinatora „Prevodilačkog srca“ čiji rad je dosad spasio živote mnogih ljudi koji su, zahvaljujući dobroti prevodilaca iz ove grupe, dobili besplatne prevode medicinske dokumentacije potrebne za liječenje u inostranstvu. Za magazin „Lola“ Dragana otkriva kako je počela da predaje engleski jezik, na koji način se učenici mogu prijaviti za onlajn časove, zanimljive priče koje su uslijedile iz časova engleskog jezika, ali i kako organizuje svoj život zbog mišićne atrofije, šta bi savjetovala ljudima koji su prinuđeni da koriste invalidska kolica i zašto nikad ne treba da odustaju.
Možete li se prisjetiti svojih početaka u predavanju engleskog jezika?
Još tokom studija sam počela da držim privatne časove, uglavnom deci koja su živela u okolini, kasnije i odraslima. U to vreme plan je bio da se nakon fakulteta bavim prevođenjem (honorarno sam radila prevode tekstova iz različitih oblasti i imala jedan objavljen prevod u zbirci priča mladih američkih pisaca). Međutim, uskoro se desilo to da više nisam imala pauze između časova, učenici su ostajali duže, uvek su hteli još nešto da nauče ili dovrše. Sećam se jednog dečaka kojeg je mama dovela na prvi čas. Mama je insistirala na tome da ubuduće imamo časove od po 90 minuta, dok on nikako nije hteo da mu čas traje duže nego školski. Kada je mama došla po njega posle tog prvog časa, prvo što je rekao bilo je: „Dobro, može sat i po“. Tada sam shvatila da sigurno nešto radim kako treba. Ne mislim na stručno znanje, njega sam svakako imala, već na odnos sa učenicima, pristup, način rada, strpljenje i neki poseban osećaj koji sam imala po završetku časa.
Prije nego što ste počeli da predajete engleski jezik preko Skajpa, držali ste časove uživo. Gdje se nastava odvijala i da li Vam je taj oblik predavanja bio naporniji od onlajn časova?
Nastava se odvijala kod mene u stanu. Sami časovi nisu naporniji, nema mnogo razlike između onlajn nastave i „običnih“ časova, osim što profesor i učenik nisu fizički na istom mestu. Ono što jeste malo nezgodno i može biti naporno je to što vam različiti ljudi ulaze u kuću i privatni život.
Kako ste odlučili da predajete preko Skajpa?
Nakon nekoliko godina predavanja, javila se ideja o držanju časova putem Skajpa. U početku mi nije bila najprivlačnija, pošto sam se uvek bolje snalazila u direktnom kontaktu s ljudima, ali me je koleginica Olgica, sa kojom sada sarađujem u okviru “Prevodilačkog srca”, ohrabrila i ubedila da ipak pokušam. Bilo je mnogo prednosti takvog načina rada, u šta sam se uverila već nakon prvih nekoliko časova.
Na koji način učenici mogu da se prijave za onlajn časove?
Učenici me obično pronalaze na internetu. Imam svoj sajt, na engleskom i srpskom jeziku i Facebook stranicu. Najbolje je da se jave putem i-mejla [email protected] i raspitaju o svemu što ih zanima u vezi Skajp časova.
Sigurno je da sada imate mnogo više učenika i to iz cijelog svijeta. Možete li nam reći odakle se sve ljudi javljaju u potrebi za usavršavanjem i učenjem engleskog jezika?
Iz ugla profesora jedna od prednosti ovakvog načina rada jeste upravo to što svakodnevno dolazite u dodir sa različitim kulturama i saznajete razne stvari o stranim zemljama. Učenici su ljudi najrazličitijih profesija i životnih priča i od svakog se može nešto naučiti. Do sada sam imala učenike iz Dubaija, Holandije, Belgije, Nemačke, Hrvatske, Škotske, Finske, Norveške, Turske, čak i Amerike. Uglavnom su to naši ljudi koji žive i rade u inostranstvu, ali ima i stranaca. Javljaju se, naravno, i ljudi iz raznih gradova Srbije, najčešće iz Beograda, nekoliko njih čak i iz Novog Sada, kojima je, iako žive blizu, jednostavnije i zgodnije da uče preko Skajpa. U svakom slučaju, posao je dinamičan i zabavan i često se dešava da posle nekoliko sati časova, iako pomalo umorna, budem ispunjena velikom količinom pozitivne energije.
Koliko Vam predstavlja problem jezička barijera u trenutku kada se javi osoba iz inostranstva koja ne govori srpski, a želi da usavrši znanje engleskog jezika? Na koji način tada pristupate nastavi?
Rad sa strancima je posebno interesantan, mada se ljudi teško odlučuju za rad sa profesorom koji ne govori njihov maternji jezik, iako je to zapravo prednost kod učenja stranih jezika. Oni koji se ipak jave imaju već neko znanje engleskog, tako da nije problem uspostaviti komunikaciju. Idealna situacija kod učenja jezika jeste da se na času sve vreme koristi samo jezik koji se uči, ima načina da se sve objasni bez upotrebe maternjeg jezika, ali to se skoro pa nikad ne dešava kada profesor i učenik govore istim maternjim jezikom. U tom smislu stranci su čak u prednosti.
Koje sve kurseve imate i čiji materijal koristite za vrijeme časova? (Oksford, Kembridž…)
Najčešće koristim Oksford, Kembridž i Longman udžbenike uz mnoštvo dodatnih materijala koji podrazumevaju gramatičke vežbe i vežbe za bogaćenje vokabulara, kao i audio i video materijale, a u ponudi su najrazličitije vrste kurseva. Osim opštih kurseva za sve uzraste i nivoe znanja, postoje i stručni kursevi za određene profesije i zanimanja, iz oblasti medicine, ekonomije, informacionih tehnologija, turizma, farmacije, naftne i avio industrije, fudbala i drugih. Takođe držim i pripreme za međunarodno priznate ispite.
Od rođenja bolujete od mišićne atrofije, međutim, niste klonuli duhom već ste kao lavica odlučno krenuli naprijed. Da li ste napravili sami sebi nekakav raspored kako rad ne bi bio isuviše naporan za Vas? Koliko najviše sati dnevno predajete?
Nisam imala razloga da klonem duhom. U mojoj i sličnim situacijama postoje dve mogućnosti – sedeti kući i plakati ili živeti najbolje što umeš. Što se mene tiče, u tom slučaju izbor ustvari ne postoji. U tom smislu nisam zapravo uradila ništa posebno, samo sam oduvek živela najbolje što sam umela.
Što se tiče rasporeda, kada se bavite držanjem časova i prevođenjem, radno vreme ne postoji. Časovi se otkazuju ili pomeraju, prevod je često potrebno uraditi odmah. Osim samih časova potrebno vam je i vreme za pripremu istih i pregledanje domaćih zadataka. Nekada se desi da radite dva sata dnevno, nekada i po 16 ili više. U jednom periodu sam jako mnogo radila i to je počelo loše da se odražava na moje stanje. Morala sam nešto da promenim. Tada sam prestala da se profesionalno i ozbiljno bavim prevođenjem, upravo zbog toga što to zahteva jako puno sedenja pred računarom i nemoguće je reći sad hoću da radim, sad moram da napravim pauzu. Sa časovima je drugačije. Iako se termini prilagođavaju učenicima, moguće ih je rasporediti i uskladiti sa svim drugim obavezama i vremenom za odmor ili fizičku aktivnost, što je za mene jako važno.
Koji savjet biste dali ljudima koji se takođe bore sa atrofijom mišića ili koriste invalidska kolica za pronalaženje snage i volje da idu naprijed?
Da se nikad ne predaju i da uvek ima načina, a snagu i volju moraju pronaći pre svega u sebi. Izbora nema, život ne čeka. Važno je samo da sami sebe pronađu u nečemu što mogu da rade ili da nešto što vole da rade prilagode sebi i da idu napred. Da budu svesni sebe i sveta oko sebe. Da nikako ne prihvataju sažaljenje, ili još gore, sažaljevaju sami sebe. Ne treba da misle da su drugačiji od ostalih, ne postoje „oni“ i „mi“. Svi radimo iste stvari, samo na drugačije načine. Sistemska diskriminacija postoji, tu pre svega mislim na nepristupačnost i neke zakone koje treba menjati, ali to ne znači da treba sedeti kod kuće, povlačiti se i zatvarati u sebe. Ja lično u komunukaciji i odnosima s ljudima nikada nisam naišla na bilo kakvu vrstu diskriminacije ili neprijatnu situaciju i u tom smislu mislim da je ona izreka „što daješ to i dobijaš“ prilično tačna. Svaki dan je nova borba, i svaki dan je vredan borbe.
Koliko Vam personalni asistenti olakšavaju svakodnevne obaveze?
U velikoj meri. Najjednostavnije rečeno, da nema njih, ujutru bukvalno ne bih mogla da ustanem iz kreveta. S druge strane, uz njih funkcionišem najnormalnije. Mogu da uradim i postignem sve što hoću, i u poslovnom smislu, ali i kada se radi o društvenim aktivnostima i slobodnom vremenu. Personalne asistentkinje Maja i Nataša dolaze svaki dan, nekoliko puta dnevno i asistiraju mi u obavljanju svih onih svakodnevnih, najobičnijih stvari o kojima inače ni ne razmišljamo. Takođe su tu kada treba otići na neki sastanak, putovanje, druženje, kod frizera, u kupovinu ili u izlazak. Uz personalnu asistenciju ograničenja ne postoje.
Upoznali ste mnoge svoje učenike, kako iz regiona, tako i iz inostranstva. Možete li da podijelite sa nama neko naročito zanimljivo iskustvo?
Ima dosta učenika kojima predajem duži vremenski period. Kada sa nekim redovno komunicirate, najmanje jednom nedeljno u periodu od nekoliko godina, neizbežno je da odnos profesor – učenik preraste u prijateljstvo. To je još jedna prednost ovog posla. Kada bih jednog dana krenula na put oko sveta bilo bi puno gradova u kojima bih imala koga da posetim (smijeh).
Što se tiče zanimljivih upoznavanja, izdvojila bih susret sa mojim učenikom iz Nemačke. On je na interesantan način počeo da uči engleski. Nije želeo da radi sa profesorom koji govori nemački kako bi bio prinuđen da na časovima sve vreme koristi engleski jezik. Njegov prijatelj iz Beograda me je pronašao i poklonio mu za rođendan dvomesečni kurs. Sada učimo zajedno već tri godine, a od nedavno ga podučavam i srpski. Prošle godine me je dva puta posetio u Novom Sadu i kako sam kaže veoma je interesantno videti drugu stranu Skajp ekrana. On se zove Uve, fotograf je i zbog posla dosta putuje. Veoma je interesantna osoba, radoznao je, svestran, pun energije i volje za životom i iako je 20 godina stariji od mene ni izgledom, ni duhom ni najmanje ne odaje takav utisak. Pravi je primer toga kako se život živi punim plućima.
Osim što predajete engleski jezik takođe ste i jedan od koordinatora „Prevodilačkog srca“. Kako je došlo do Vaše saradnje s njima?
„Prevodilačko srce“, odnosno ljudi okupljeni oko ove inicijative, su nešto na šta sam izuzetno ponosna. Svidelo mi se to što na veoma jednostavan način koristeći svoje znanje i profesiju, dobru volju i malo slobodnog vremena možemo da pružimo konkretnu i veoma značajnu pomoć u vidu prevoda medicinske dokumentacije bez koje je nemoguće otići na lečenje u inostranstvo, a koji neke prevodilačke agencije naplaćuju i do 20 evra po strani. Ako znamo da smo do sada imali preko 1000 upita i da svaki upit u proseku broji oko 15 strana, dolazimo do značajne sume novca koju su naši prevodi uštedeli pacijentima.
Međutim, čak i posle tri godine s vremena na vreme nailazimo na nepoverenje i nevericu da zaista sve to radimo bez nadoknade. Zahvalnost koju svakodnevno dobijamo od pacijenata i osećaj koji svako od nas ima kada čuje da je dete koje je bilo teško bolesno i kojem smo više puta radili prevode sada potpuno zdravo i srećno i uopšte, osećaj da ste nekome pomogli, bez da očekujete nešto za uzvrat je nešto što nikako ne može da se meri novcem. Osim toga, ponekad nam se javljaju ljudi koji insistiraju na tome da plate prevod kako bi nam se odužili i doprineli svemu onome što radimo. Nakon što im objasnimo da takva mogućnost ne postoji, oni se odlučuju da novac daju nekome ko je u procesu lečenja i kome je potreban. I to je još jedan od razloga iz kojeg smo krenuli u celu ovu priču. Želeli smo da pokrenemo ljude, da im pokažemo da uvek nešto možemo učiniti i da koliko god nam se to ponekad činilo malo, dovoljno je. Dobra dela pokreću neka druga dobra dela i podsećaju nas da nismo zaboravili da pre svega budemo ljudi.
Na čemu ste u svom životu najviše zahvalni?
Zahvalna sam životu uopšte. Na svemu onome što je doneo. Na tome što sam naučila da ga osluškujem i da mu verujem, jer ponekad život ume da složi kockice bolje od nas samih. Na tome što sam naučila da dobrih stvari budem svesna dok traju i da uživam u njima, a da loše i teške trenutke posmatram kao izazov iz kojeg uvek nešto može da se nauči.
Ko je Dragana Marković privatno, kada ne predaje i ne prevodi?
Ovo je najteže pitanje. (smijeh) Više volim da drugi pričaju o meni, ali recimo da sam obična devojka. Uvek nasmejana. Vedra i vesela. Prijatelji znaju da mi kažu da sam pomalo „luda“, to uvek shvatam kao kompliment i ne želim da se odreknem te male doze „ludosti“ koju nosim sa sobom. U običnim stvarima uvek tražim ono malo neobičnosti po kojoj pamtimo dan. Opuštam se uz muziku, čitanje knjiga i druženje sa prijateljima. Volim da upoznajem nove ljude, ali umem i da budem sama sa sobom. Volim more. Leta uvek provodim u jednom malom primorskom mestu koje smatram drugim domom i gde punim baterije za predstojeću radnu godinu. Ponekad sam impulsivna. Ponekad tvrdoglava, ne znam da li bi se meni bliski ljudi složili, ali verujem uvek s razlogom. (smijeh) Nikad ne ulazim u bespotrebne rasprave, ali kad treba umem da branim svoj stav.
Unutrašnja snaga i mir – to je nešto čime Dragana zrači kroz svaku riječ i osmijeh koji joj je na usnama. Ova divna djevojka sasvim sigurno može da bude inspiracija svim čitaocima da se uhvate u koštac sa problemima i svoje dane ispune na najbolji mogući način.
Jer život je samo jedan i nema reprizu.