Kada neko živi svoj san, onda on ne pristaje na kompromise, ne smatra svoja odricanja kao žrtvu, već do posljednjeg atoma daje sebe u ono što vjeruje. Sara vjeruje u muziku kao umjetnost koju stvara, a svoje početne korake napravila je već sa tri godine. Danas je stigla velikim koracima do Berklee koledža u Bostonu, a za čitateljke Lole govori o svom razvojnom putu, kao i o muzici nekad i sad.
Od „Vrapčića“ do Berklee koledža u Bostonu. Kako je izgledao početak i razvoj tvoje muzičke bajke?
Od kako sam, sa tri godine, počela da pjevam u dječijem horu, muzika je uvijek bila značajan dio mog života. Sa četiri godine sam počela da sviram klavir kod profesorice Sanje Zelić, a ubrzo nakon toga sam se upisala i u osnovnu muzičku školu. Snimala sam pjesme i spotove, nastupala na koncertima, a sa osam godina pojavila sam se i samostalno na Đurđevdanskom festivalu. Tu sam osvojila treće, a naredne godine na istom festivalu, i prvo mjesto, kao i nagradu publike. Nastupila sam u Bjelorusiji na festivalu Slavjanski Bazaar, osvojila treće mjesto ostvarivši najbolji rezultat u istoriji tog dječijeg festivala na ovim prostorima.
U međuvremenu sam učila da sviram gitaru i bubnjeve, nakon čega sam se odlučila da počnem učiti i saksofon. Iako nikad nisam uzimala časove pjevanja, pjevanje je baš ono čim sam oduvijek željela da se bavim, čemu svjedoče i brojna snimanja, nastupi i gostovanja. Pjevanje me je odvelo i na Berklee College of Music, u Bostonu, gdje ću u maju upisati treću godinu.
Osim divnog glasa, sviraš čak nekoliko instrumenata. Sve je počelo klavirom, a završilo saksofonom. Šta za tebe predstavlja svaki od instrumenata i u kojem najviše uživaš?
Na fakultetu gdje studiram, a i na mnogim drugim, glas uvrštavaju i tretiraju kao instrument, pa moram da kažem da je to ustvari ono od čega je sve počelo. To je ono gdje se osjećam najprirodnijom, najopuštenijom. Mnogi koji me dobro znaju, znaju da, ukoliko se osjećam prijatno i opušteno u tom okruženju i društvu, često se isključim i počnem sama da pjevušim. Iako najviše volim da pjevam, i najviše uživam u tome, ne mogu da zasigurno kažem da mi je to u svakom momentu najdraže.
Sve zavisi od mog trenutnog raspoloženja i osjećanja. Ponekad mi se baš svira klavir, i znam da provedem sate za klavirom svirajući ne znam ni ja šta, dok mi se nekad baš “prebiraju” molski akordi na gitari… Divno je kada osoba ima veći izbor, pa je tako i sa instrumentima. Nisam ograničena samo jednim “jezikom” izražavanja, već mogu da biram da li ću nešto “svjetlije”, “tamnije”, “snažnije” ili “tiše”.
Whitney Houston kao prvi uticaj još dok si bila u maminom stomaku pa sve do danas. Po čemu je ona poseban vokal za tebe i koga još izdvajaš na muzičkoj sceni?
Whitney ima nevjerovatnu, prepoznatljivu i neponovljivu boju glasa, ali i nevjerovatnu muzikalnost. Lično mi se sviđa jačina u njenog glasu ali i intima koju postiže u najtišim momentima. Nevjerovatna melizma i ukrasi koje izvodi sa lakoćom je ono zbog čega joj se mnogi dive. Međutim, po meni, mnogo više vrijede jednostavni, ravni tonovi kojima ona s lakoćom uzrokuje ježljivost. Whitney je odraz pjevačkih sposobnosti svojih muzičkih idola, pa i mame, Cissy Houston, i tetke, Dionne Warwick, obe izuzetne pjevačice tog doba. Ona unosi emociju i tehniku Gospel i crnačkih žanrova (do tada nespojivih sa pojmom popularne i slušane muzike kod bijelaca) u tadašnji komercijalni pop žanr i stvara nešto, do tada neviđeno.
Pored Whitney, još neki od mojih uzora su Stevie Wonder, Diana Ross, Aretha Franklin, Chaka Khan, Michael Jackson itd.
Kakvu poruku šalje muzika i može li se njome ozbiljno i profesionalno baviti?
Muzika šalje koju god poruku onaj koji se njome bavi želi da pošalje svojoj publici. Nema pravila. Muzika je u vrijeme ropstva služila kao emotivni izlaz od nevolja. Za vrijeme Martin Luther Kinga, poruka je, ponovo bila prikladna protestu. U 80tima, mnogo pjesama je nosilo poruku tipa “We Are The World”. Danas, mnogo pjesama nosi manje moralne poruke. Nema pravila. Jedino pravilo je da se poruka mijenja sa onim što masa želi da čuje. Masa je ta koja kupuje ploče/ CDove/online singlove, i da bi se neko profesionalno bavio muzikom i pri tome živio samo od toga, mora na neki način da ugodi masi koja ga prati. Muzička industrija je mnogo drugačija od onoga što je bila ranije, pa su i izvori zarade drugačiji, nestabilniji i manji. Kao i u svakom drugom poslu, potrebno je dosta suočavanja, odricanja i rada, ali i mogućnosti da se prepozna ono što je tršištu potrebno. A uz sve to, u umjetnosti, bitno je da se poklopi i par srećnih zvijezda.
Kakve su tvoje dalje ambicije i vjeruješ li da uspjeh zavisi od talenta ili su presudni i neki drugi faktori?
Nakon fakulteta, planiram da nastavim da radim na sebi i pjevam, pored drugih stvari. Iako je moj fokus na pjevačkoj karijeri, ne želim i ne volim da se ograničavam. Zato, između ostalog, studiram i produkciju, biznis i pisanje pjesama.
Uspjeh? Sve zavisi sta je vaša definicija uspjeha. Koliko visoko/daleko idete? Na mojoj ljestvici, talenat je samo 2% od cjeline. Ali to je ono neophodno da bi se ostvarili onih drugih 98%. Bar u pjevanju. Istina, neke stvari nikad nisam morala da učim, uvijek sam ih nekako znala, dok su mi neke pri prvih par pokušaja sa lakoćom išle od ruke. Na nekima sam morala da radim i da učim. Na nekima sam, samo posmatrala, slušala, ponavljala i uspijevala (sa Whitney naravno). I onda kada se sve to spoji, samo se dobije alat. A tek onda ide rad, pokušavanje, posao i stepenicu po stepenicu, uspjeh. Dosta kamenčića treba da se složi za te stepenice.
Kako ocjenjuješ stanje na muzičkoj sceni u BiH?
Iako ne mogu da kažem da sam sasvim upućena u BiH scenu, često mi pažnju privuku par bendova i pjevača koji se tek probijaju, sa nekom svježom pjesmom ili spotom. Žao mi je što nema vise muzičara koji sviraju soul/rnb, jer mislim da bi ljudima dobro došlo nesto novo. Na ovim terenima se već dugo pojavljuju rock’n’roll ili u drugu krajnost, turbo folk, pa se izvođači nekako uvrštavaju u već formirane kalupe. Nova, drugačija vrsta muzike, po meni, donosi i neku drugu vrstu kulture (kao što se u SAD razvila hip hop kultura, ples i muzika), koja donosi i drugačiji način razmišljanja.
Muzika nekad i sad. Je li bila kvalitetnija i kako zadržati kvalitet naspram današnjih instant žanrova i muzičkih zvijezda?
Muzička industrija se mnogo promijenila u 21. vijeku. Sve češći su takozvani samostalni izvođaci (indie artists), a sa njima i alternativni žanrovi muzike. Sve manje producentske kuce učestvuju u karijerama muzičara, te u istim sudjeluju samo mega-zvijezde. Potražnja publike je drugačija nego prije. Razvoj tehnologije doveo je do razvoja elektronske muzike i DAW platformi. Svako u svojoj sobi može da napravi pjesmu. Svako može da je plasira u javnost. Na ovaj način daje se prilika svakome i u moru materijala. Jako je teško prepoznati nešto kvalitetno i drugačije, i jako tepko zaraditi ukoliko nisi jako poznat. Jedina svijetla tačka u muzilkom biznisu kao izvor zarade su turneje i streaming platforme.
Ubrzan život 21. vijeka odrazio se i na cijelu muzičku industriju, pa se sa tim pojavljuju i instant žanrovi i muzičke zvijezde. Muzika kao umjetnost, ne biznis, po meni, je bila mnogo kvalitetnija i iskrenija prije, kao i tekstovi i poruke. Opet, to je subjektivno, pa se suvišno upuštati u priču sta je za nekoga kvalitet i ko ga ustvari određuje. Oni koji kupuju ili oni koji su muzički kompetentni? U zadnjim godinama se pokazalo da se mišljenje jednih i drugih ne poklapa. Tu i tamo se pojavi neko ko zbog lične popularnosti i veličine ima priliku i mogućnost da zadrži kvalitet, ali mnogo njih ne doživi veliku karijeru.
Preporučuješ li mladima da se bave muzikom i postoji li dovoljno mjesta za sve one koji se njome žele baviti?
Svako kome je želja da se bavi muzikom, može to da radi. Mjesta naravno da ima. Procjenjuje se rast “indie” (samostalni izvođač) tržišta u narednim godinama (u USA), te da će biti sve lakše početi karijeru bez pomoći velikih producentskih kuća. Spremite se, odradite istraživanje i budite spremni kada je to potrebno. (Uz to, spremite puno živaca i upornosti.)
Uspjevaš li uskladiti sve obaveze i kako određuješ prioritete?
Organizacija vremena i obaveza mi nikada nije bio problem. Od kako znam za sebe, uvijek su tu bile dvije škole, razni sportovi, druženja, sekcije, organizacije itd. Najbolje funkcionišem kada imam puno obaveza, pa mi to nikad nije bio problem. Za sada, moj prioritet je da završim fakultet. Uopšteno, voljeni ljudi su na prvom mjestu.
Ko ti je bio najveća podrška i koliko toga si žrtvovala zarad uspjeha?
Najveća podrška su uvijek bili porodica i dragi prijatelji, a u zadnje vrijeme i još jedna posebna osoba. Sve stvari u životu gledam jako pozitivno, pa čak ne bih ni iskoristila riječ “žrtvovala”. Sve u životu radim da postignem ono sto želim, pa nista ne shvatam kao žrtvu. Stvari se jednostavno slažu onako kako bi trebale.
