Prije nego se sam događaj i datum komercijalizovao.
Prije nego su žene simboliku slavlja pronašle u karanfilu, a muškarci u kupovini istog, desila se inicijativa koja je pokrenula žene da se pobune i da taj datum omoguće.
Ne iz tih razloga, ali iz mnogo većih i neophodnijih.
Inicijatorka svega bila je upravo ona. Clara Zetkin, rođena Ajzner, ćerka je seoskog učitelja i majke domaćice. Odrastajući na selu Viderau u Saksoniji od malena se suočavala sa realnim uslovima života, koji su bili ispod granice prihvatljivog. To je međutim nije sprečilo da se školuje za učiteljicu u klasi Auguste Schmidt, borkinje za prava žena. I to sa samo 15 godina.
U krugu ruskih studenata sa kojima se družila i diskutovala o socijalističkim idejama, upoznala je Ossipa Zetkina. Zajednička interesovanja i slični pogledi na svijet, zbližili su ovo dvoje ljudi, koji su se bavili socijalizmom uprkos zabrani socijalističkih zakona u Njemačkoj u to vrijeme. Upravo radi toga, on je uhapšen na jednom od tajnih Kongresa socijaldemokrata i protjeran iz zemlje. To je nije sprečilo da 1883. godine odluči da se preseli u Pariz kako bi mogla biti sa njim. Uzela je njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega kako ne bi izgubila njemačko državljanstvo. Dobili su dvoje djece. Maksima i Kostja.
Njihov zajednički život bio je nalik na njeno djetinjstvo. Bili su na rubu egzistencije, preživljavajući uz pomoć prijatelja, angažovanih u istom pokretu. Ona se potom odlučila za novinarstvo i prevoditeljstvo i počela se prilagođivati principima marksizma. Njeno najteže doba uslijedilo je kada se Ossip razbolio, a ona morala brinuti za djecu, egzistenciju i njega, koji je bio gotovo nepokretan. Umro je 1889. godine. Iste godine na konferenciji u Parizu, održala je referat o pravima žena koji je naveo žene da se angažuju u socijaldemokratskom pokretu. Snažno se zalagala za prava žena na rad, uprkos tome što su neki od njenih kolega smatrali da je to potpuno apsurdno, jer se radom žena umanjuju plate muškarcima.
Istupala je javno i govorila kako se žene moraju konačno osloboditi nadmoći muškaraca, jer ne postoji razlog zašto bi oni bili nadmoćniji.
Samo godinu dana kasnije vratila se u Njemačku, nakon što su ukinuti i zakoni o zabrani socijalista. Radila je kao urednica časopisa “Jednakost” čitavih 25 godina, zalagajući se za poboljšanje prava žena u društvu. Poseban akcenat stavljala je na ekonomsku nezavisnost žena, koja bi im omogućila i jednake plate za iste poslove, pravo na organizovanje u sindikate, ali i interesne saveze. Željela je da im se dodijeli i jednako političko pravo kao muškarcima. Njene inicijative i zalaganja usvojena su prvog puta kada je Međunarodni dan žena proslavljen 1911. godine.
Njen osvrt na bračnu zajednicu bio je preteča feminističkog pogleda na svijet. Smatrala je da ga treba postaviti na temelje ravnopravnosti koja je podrazumijevala i jednake uloge u odgoju i obrazovanju djece. Nikakav oblik stereotipa nije mogao biti opravdanje za žene koje su morale potisnuti karijeru zbog porodice.
“Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju djeteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju djeteta, jer odgoj je drugo stvaranje djeteta i u mnogo slučajeva i važniji dio stvaranja djeteta, a kasnije čovjeka”, isticala je i posebno akcentovajući na obavezu roditelja da djecu odgajaju na isti način. Bez obzira na pol i uzrast, svi su trebali obavljati sve, jednako posvećeno i predano. Ako pak roditelji odluče da se razvedu, ona nije vidjela razlog zašto da to ne urade.
Sve što bi sebi dozvolila, tolerisala bi i kod drugih žena, jer vjerovala je da su dvostruki standardi apsolutno nedopustivi. Abortus je iz njenog ugla bio i ostao ženin izbor, jer se radilo o njenom tijelu, dok je ljubav mogla biti slobodna na sve moguće načine.
U skladu sa izrečenim i sebi je omogućila istu, vjenčanjem sa 18 godina mlađim pjesnikom i slikarom Fridrihom Cundelasom kojim je živjela u Stuttgartu. Za vrijeme rata odobrenog od strane vrha socijaldemokratske partije, javno se suprotstavila i zalagala za reforme. Pozivajući žene na Konferenciju žena, ali i za kraj rata, uhapšena je zbog izdaje zemlje. Ubrzo je pak puštena iz pritvora.
Grupa radikalnih ljevičara, kojoj je i sama pripadala oformila je 1917. godine “Nezavisnu socijaldemokratsku partiju” u kojoj se nalazila i njena dugogodišnja prijateljica i aktivistkinja Roza Luksemburg. Sve to prouzrokovalo je gubitak pozicije u “Jednakosti”. Ona se pak snašla i počela uređivati “Komunistkinju” ženski časopis. Nakon četiri godine na Međunarodnoj konferenciji žena izabrana je za voditeljicu zapadnoevropskog međunarodnog sekretarijata Kominterne žena u Berlinu.
Umrla je 1933. godine u Rusiji gdje je i sahranjena. Ostala je zapamćena kao ona koja se borila da omogući sve ono što žene danas imaju, ali nekada nedovoljno svjesne i zanemaruju. Srećan joj dan koji nam je omogućila.
