Postoji nešto mazohistično u nama, ili barem u meni, što nas tjera da gledamo ljubavne filmove u doba prekida, PMS-a ili prevelike ranjivosti. Kada sam prvi put gledala 500 Days of Summer plakala sam kao da mi je netko umro. Zapravo, plakala sam prije nego što sam film uopće upalila, a palila sam ga nakon svakog (čitaj dva) većeg prekida.
Gledala bih ga i nekoliko puta tjedno, njega i još nekolicinu filmova koji su dobri za namočiti jastuke. Sjećam se kako sam jednom sjedila za stolom u blagovaonici, valjda umorna od ležanja, buljila u jednu točku i namakala stol. Na upit jedne (od moje dvije) prijateljice iz Novog Sada – što radiš, kako si? Odgovorila sam – plačem! Ona se ubrzo pojavila na vratima mog novosadskog stana s mojim omiljenim burgerom pa sam onda nastavila namakati njega.
500 Days of Summer film je koji vas može naučiti puno toga, naravno, ako to već niste naučili iz vlastitih propalih veza. Priča je to o dečku (Joseph Gordon-Levitt) koji se zaljubi u djevojku i o djevojci (Zooey Deschanel) koja se ne zaljubi u dečka, ali se zbog nepoznatih (čitaj sebičnih) razloga odluči igrati njegovim osjećajima. Ostatak filma on pati za njom i to se očituje kroz doručkovanje viskija, neobavaljanje obaveza, razbijanje tanjura i mučenje svih ljudi oko sebe pričama o njoj. Svi smo ovo prošli barem jednom u životu, a najbolji savjet koji možete dobiti kada prolazite kroz to riječi su njegove sestre – „Just because some cute girl likes the same bizarre crap like you do, that doesn’t make her your soulmate.“
Summer sam zamrzila odmah na početku filma, jednim dijelom zbog toga što sam u vlastitom filmu bila ja ta koja je razbijala stvari, doručkovala alkohol i izbjegavala fakultet, a većim dijelom zbog toga što je grijeh ostaviti nekoga tko sluša Smithse i nosi majicu mog omiljenog benda (čitaj Joy Divisiona). Poruka je ovog filma da svaki, ali baš svaki prekid vremenom postane smiješan, ali isto tako postane užasno dugačak ako u glavi premotavaš filmove koji su se odvili i one koji su se možda trebali odviti. Poruka ove priče glasi da često puta glorificiramo svoje bivše partnere i bojamo ih bojama koje im ne pristaju, stavljamo ih u priče u koje ne pripadaju – priče čiji glavni likovi trebamo biti mi sami.
Ljubav se rodila u fakultetskoj učionici. Bilo je potrebno samo nekoliko pogleda i jedna ceduljica. Anna (Felicity Jones) i Jacob (Anton Yelchin) stvoreni su jedno za drugo. No, odmah na početku javlja se problem. Anna, koja je studentica na razmjeni iz Velike Britanije, odlučuje produžiti svoj boravak u Americi unatoč tomu što joj ističe studentska viza. Ne shvaćajući kakve im probleme ta odluka donosi, oni provode predivno, zajedničko ljeto. Like Crazy je nastao bez scenarija, napisana je samo priča od pedesetak stranica prema kojoj su glumci ovu genijalnu priču donijeli na svijet. Priču je napisao Drake Doremus uz pomoć Ben York Timesa, a obojica su prošli kroz veze na daljinu, što je i glavna tema ovoga filma.
Anna biva kažnjena zbog prekršaja studentske vize i time joj je onemogućen ulazak u Ameriku. Sve to doprinosi postepenom raspadu njihove veze. U kritici ovoga filma iz New York Timesa pročitala sam opaske na račun njihova nedovoljnog komuniciranja. Autor te kritike pitao se zbog čega se Jacob nije preselio u Veliku Britaniju, zašto se nikada nisu čuli preko skypea i jesu li toliko glupi da svjesno idu prekršiti pravila studentske vize. Prvo što želim reći u obranu svog najdražeg ljubavnog filma jest to da u filmu neke stvari nisu i ne moraju biti prikazane. Mislim da bi skajpanje i predugačka objašnjenja pojedinih problema upropastili ovu predivnu romansu.
Drugo, ukoliko autor te kritike ne shvaća zbog čega su se Jacob i Anna odlučili provesti ljeto skupa – on nikada zaista nije bio zaljubljen. Od mnogih predivnih trenutaka ovoga filma, neizostavan je onaj kada Jacob Anni poklanja narukvicu u kojoj je ugravirana riječ „Patience“, što je zapravo i poruka ovoga filma. Potrebno je puno strpljenja za vezu na daljinu. Ne pokušavam ovime reći kako proživljavam nešto tako jer moj dečko i ja nismo na različitim kontinentima. Ali, ponekad, osobito noću, kada ne možeš zaspati, ili kada si pijan, čekanje postane užasno teško (makar se radilo o samo dva tjedna). Potrebno je puno razgovora i povjerenja za vođenje ovakve veze, a ako si u nešto i nekoga siguran, čekat ćeš koliko god je potrebno.
Blue is the warmest color film je o strastvenoj ljubavi između srednjoškolke Adele (Adèle Exarchopoulos) i, nešto starije, studentice Emme (Léa Seydoux). Jednog sasvim običnog dana, na pješačkom prijelazu, Adele uoči Emmu s tadašnjom djevojkom i u njoj se jednostavno nešto dogodi. Da, dogodi! Mogla bih reći i slomi. Odlomi se polovica njezine duše i njezinog tijela i ona ih pokloni njoj (Emmi). Još tada, dok je uopće nije ni znala. Naravno, nakon nekog vremena one se ponovno sreću u gay baru i u tom trenutku započinje njihova ljubavna priča. Vrijeme prolazi, Adele je završila srednju školu, radi najprije u vrtiću kako bi postala učiteljica, a Emma postaje sve uspješnija umjetnica.
One već žive skupa, no svaka je nekako više okrenuta sebi. Adele je među svojom djecom, Emma je među svojim slikama i vrijeme provodi s radnom kolegicom. Adele se u tim trenutcima osjeća zapostavljeno i napravi grešku koja će je koštati svega. Dolazimo do najružnije scene filma, kada ogorčena i bijesna Emma pokušava izbaciti Adele iz stana, a ona kao napušteno štene cvili, kumi i moli za oproštaj. Što se, naravno, ne dogodi. Ono što sam preskočila, a što je vrlo bitno i ono o čemu zapravo želim govoriti kroz ovaj film, jest to što Adele jako brzo pokloni i drugi dio sebe Emmi. U jednoj sceni filma, dok zagrljene leže u krevetu, Emma joj govori kako lijepo piše i kako bi bilo dobro da radi na tomu i da ima nešto svoje što će je činiti sretnom. Adele to prima kao uvredu i govori joj kako ima nju i kako je sretna. Ovo je prva greška koju možete napraviti u nekoj vezi.
Potpuno se predati nekome i zaboraviti sebe. Nemojte me krivo shvatiti, u ljubavi treba biti potpuno predan, ali ne treba izgubiti sebe u nekom drugom. Veza treba biti mjesto na kojem se dvije individue svakoga dana razvijaju u nešto ljepše i veće nego što su to na početku bile. Ovaj film završava pomalo tužno i jako je teško gledati Adele koja je često u suzama i koja stagnira u usporedbi s Emmom. Ovom pričom nadovezujem se na prvu priču i na prvi film (500 Days of Summer) i želim reći da je izbor biti tužan i ogorčen nakon prekida. Naravno, potrebni su i dani tuge i preboljevanja, ležanja u krevetu, prekomjernog jedenja junk fooda. Ali, to vrijeme ne treba trajati dugo i prekid jedne stvari treba shvatiti kao početak druge. Ovu priču završit ću riječima Toma iz prve priče – „People don’t realize this, but loneliness is underrated.“ A ono što nam vraća nadu u Adelinu sreću jest to što drugo poglavlje njezinog života tek počinje.
Ruby Sparks je film koji je magičan na toliko različitih načina. Zamislite da možete stvoriti osobu svojih snova. Sve što je potrebno su riječi i pisaća mašina. To se dogodi glavnom liku ovoga filma. Calvin (Paul Dano) je mladi pisac čija je prva knjiga doživjela ogromnu popularnost te mu omogućila život u velikoj, otmjenoj kući u Los Angelesu. No, unatoč svom novcu i slavi, Calvin je krajnje usamljen i nezadovoljan vlastitim životom. Jedne večeri, nakon zabave pripremljene njemu u čast, Calvin dolazi doma ogorčen i tužan, a utjehu pronalazi u snu u kojem upoznaje prekrasnu, crvenokosu djevojku imena Ruby (Zoe Kazan).
Nakon dugo, dugo vremena on se budi sretan i euforičan. Nakon dugo, dugo vremena on počinje pisati. Naravno, glavni je lik njegove nove priče upravo Ruby. Ona je komplicirana, a to je ono što najviše voli kod nje. Često puta ne zna sa životom – zaboravlja platiti račune, unovčiti čekove, odabire krive muškarce za vezu, ne zna voziti i ne posjeduje računalo. A jednog sasvim običnog jutra, nakon nekoliko napisanih stranica više, Ruby je potpuno živa i stvarna u Calvinovoj kuhinji. Nakon što se on uvjeri da je sve to stvarnost, odlučuje se za šarenu avanturu s ovom najšarenijom osobom na planeti. No, ipak, boje nakon nekoga vremena izblijede i ono što Calvinova magična mašina ne može nikako ispraviti jest depresija koja ispire Rubino šarenilo.
Kako vam ne bih upropastila ovu šarenu avanturu i kako bih vam prepustila da u njoj uživate sami, prijeći ću na poruku koju želim izvući iz ovog magično-šarenog filma. Osoba koju volimo i koju odaberemo dolazi sa svojim vrlinama i manama. Nakon nekog vremena razlike će isplivati na površinu, primijetit ćemo i neke stvari koje nam možda ne sjedaju tako dobro, no to nije razlog zbog kojeg imamo pravo nekoga mijenjati.
Ovim ne želim reći da se trebate pomiriti s nekim užasno ružnim navikama vašeg partnera, zapostavljanjem ili ružnim gestama i riječima. Ovdje govorim o tomu da ćete se često puta naći u teškim situacijama kroz koje trebate proći zajedno. Govorim o tomu da nekada jednostavno nemate pravo govoriti svom partneru što je bolje za njega jer je to često puta bolje za vas same. A ukoliko vam se ipak ne sviđa paket u kojem on dolazi, zapamtite riječi našeg prvog junaka jer samoća je ponekad stvarno podcijenjena.
Tekst prenosimo sa ninabljak.com.
