A sve ispričano kroz muziku donijelo joj je četiri miliona prodanih albuma do dvadeset i sedmog rođendana, poslednjeg proslavljenog i sa pet Gremi nagrada.
Ejmi Vajnhaus je žena za koju su čuli gotovo svi i koju su čuli gotovo svi (a oni koji nisu, trebalo bi), ali kako se nekako često složi, oni najpoznatiji, najmanje su nam poznati. O Ejmi su, sem njenih pjesama, koje su padale s nekog neba nama u krilo, postajale hit do hita, do nas najčešće dolazile priče o njenom ponašanju i (zlo)upotrebi opojnih supstanci. A koliko toga i danas ne znamo?
Vjerovatno više nego što ćemo ikada moći saznati, ali možemo joj se bar probati približiti iz ove prostorno-vremenske daljine.
Evo nekoliko stvari koje možda želite, a možda i treba da znate o jednoj ženi i jednom životu.
Južnoj Kapiji u Sjevernom Londonu pripala je čast da četrnaestog septembra 1983. godine prvi čuje glas Ejmi Džejd Vajnhaus, bebe kestenjastih očiju koja će izrasti u metar i pedeset i devet centimentara snage, bunta, ekscentričnosti i posebnosti.
Kao da su je ta četiri centimetra više od Lejdi Gage i devet manje od Vitni Hjuston smjestili na pravo mjesto između suludog stila i klasike, mjesto između, ali nikako “zlatna sredina”, jer njen život, baš kao i umjetnost, bili su sve samo ne srednje, prosječno i umjereno.
Dovoljno je bilo pogledati je i shvatiti to. Ono što je definitivno privlačilo pažnju jesu njene tetovaže. Među petnaestak crteža nastalih tokom godina, započetih slikom Beti Bup na leđima i stvaranih najčešće u omiljenom studiju u Kejmden Taunu u Londonu, tu su bile žena u toplesu, pero američkih urođenika, ključ života sa anđeoskim krilima pa crtež zadnjeg džepa sa imenom njene životne ljubavi, Blejka.
Iako sve tetovaže imaju svoje značenje, one na rukama pričaju pravu priču: na lijevom ramenu potkovica i riječi: “Tatina djevojčica”, potom ime njene bake Sintije, a iznad desnog zgloba – munja – za koju je rekla: “Volim je. Munja je prirodna katastrofa.”
A kako je tekla životna istorija koja vodi od tatine djevojčice do katastrofe?
Počela je nekako uz zvuke džeza i Sinatre, u očevom taksiju na putu kući. A put kući je sa devet godina postao put od majke do oca, sa šest godina starijim bratom Aleksom pod rukom. Razdvajanje roditelja za devetogodišnje dijete je teško iskustvo, a Ejmi nije mnogo govorila o tome. O čemu jeste, bio je njen otac. Njegov glas i neprestano pjevanje, uz baku Sintiju, džez pjevačicu, pokrenuli su ono nešto u toj nekoj djevojčici tamo negdje u kišnom Londonu.
Ta djevojčica do svoje četrnaeste godine je iza sebe imala rep bend Sweet ‘n Sour i prve komponovane pjesme. Sa petnaest je već bila izbačena iz muzičke škole. Iz muzičke je uskočila pravo u životnu. Demo snimak mlade pjevačice izrasle pod uticajima Sare Von, Tine Mari, Bisti Bojsa, Kerol Kinga i Majkla Džeksona producentima je poslao njen najbolji drug.
Kakv utisak je taj glas ostavio na ljude s druge strane zvučnika, postaje jasno kad se čuje da je potpisala ugovor sa samo sedamnaest godina i da je bila čuvana u tajnosti do završetka prvog albuma.
I tako je počelo veliko putovanje djevojke sa Kleopatra šminkom i frizurom po uzoru na ženski soul trio, The Ronettes, putovanje puno uspona i padova, a nekako se desilo da onaj ljubavni prati onaj životni.
One kestenjaste oči pale su jednog dana na pet godina starijeg Blejk Filder-Civila. Od očiju do srca, od danas do sutra, raskidi, pomirenja, brak na Floridi maja 2007. godine, svađe, tuče pa opet priželjkivanje pomirenja. Razvod koji je uslijedio jula 2009. godine prošao je bez njene želje i pristanka. Zarobio je čovjek s kojim je razmjenjivala poljupce i udarce, s kojim je dijelila odbojnost prema životu, bol postojanja i iglu. On je zaslužan za mnoge njene pjesme i patnje. Kao i prvo ubrizgavanje heroina.
Žena koja u prezimenu nosi vino, ipak nije najradije uzimala slatki crveni ili bijeli alkoholni sok, već koktel rikstazi: mješavinu votke, likera od banane i čokoladnog likera Bejlis. Piće. Jedno, dva, ko zna koliko. A od pića do lijekova i heroina. Pa rehabilitacija. Pa opet piće. Do onog poslednjeg, kobnog, uzetog dvadeset i trećeg jula 2011. godine.
Da će se njena životna priča završiti tako nagovještavale su i njene priče u kojima je govorila o samopovređivanju, o dijagnostifikovanom manično-depresivnom poremećaju, odbijanju uzimanja lijekova i poremećaju u ishrani. Od toliko bitaka na toliko polja uspjesi na muzičkoj sceni su padali neviđenom brzinom.
Ko bi rekao da ona ista djevojka moćnog glasa, u toku intervjua, komadićem razbijenog ogledala na stomaku ureže ime svoje ljubavi i opsesije?
Borila se svom snagom za druge i u tom duhu se skinula 2008. godine za britanski časopis Easy Living. Podizanje svijesti o raku dojke samo je jedna mala stepenica u njenom izdašnom davanju humanitarnim organizacijama, donacijama siromašnim i pomaganju ljudima. Velikim i onim manjim, bar kad je o rastu riječ.
Iako ona nije govorila o svojim dobrim djelima, sreća pa ima ko jeste pa smo saznali za priču o konjima unajmljenim na mjesec dana za skupinu mališana, da uživaju u galopu koji sebi sami nikada ne bi mogli priuštiti.
Rekla je da će otac pokriti trošak.
Na dan naplate, sa tri hiljade dolara u džepu, bez predstave o visini troška, njenom ocu ispostavljen je račun pet puta viši. Da li zbog Ejmi ili djece ili uzvišenosti trenutka, petnaest hiljada vrijedilo je tri hiljade, a njena gesta baš koliko i dječiji osmijeh: neprocjenjivo.
Borila se za druge koliko je mogla, za sebe samo koliko je mogla sama: “Ja sam ‘stara škola’ i mislim da ako ne možeš sam da nađeš rješenje, niko drugi ne može da ti pomogne. Rehabilitacija je sjajna stvar za neke ljude, ali ne za sve.”
Ova izjava samo na malo drugačiji način govori isto što i Rehab, jedna od najboljih i najslušanijih Ejminih pjesama. Život u stihovima, baš kao i Back to Black.
A prelaz od Franc do Back to Black je, u stvari, prelaz od trave do heroina i na kraju alkohola, prelaz koji je Ejmi opisala na tako dobar način: “Stanje kad si pod travom je stanje odbrane, kao: ‘Jebi se, ne poznaješ me’, dok je svijest alkohola baš onako ‘Eeej, to sam ja, volim te i ima da legnem na cestu za tebe. Briga me i ako me nikad ne pogledaš, ja ću ipak uvijek da te volim.”
London je svojoj sireni, glasa koji druge liječi, a sebe uništava, posvetio izvajani bronzani kip. Statua lika Ejmi Vajnhaus otkrivena je u septembru 2014. godine.
Šest nominacija, pet Gremija, četiri miliona prodanih albuma, tri godine, dva albuma, jedan život.
Duži, snažniji, burniji nego nekih pet, deset, sto.
Jedan život. Kakav život.
Život u kom je kraj beskraj.
