Marina Fogle ima 40 godina i do prije tri godine uopšte nije voljela da trči. Štaviše, za samu sebe tvrdi da je očajna u svakom sportu. Na školskim utrkama uvijek je na cilj stizala posljednja. Nikad nije osvojila nagradu za brzo trčanje. Internat je za nju bio pravi pakao-svi učenici su morali da jednom sedmično trče 1.5 milja i ako to ne uspiju pretrčati za 15 minuta, krenuće ispočetka. Marina je često znala udariti nogom od krevet kako zbog povrede ne bi morala trčati. Sa 18 godina je mislila da joj je najveći životni izazov da se izvuče sa trčanja, no tek kada je odrasla shvatila je koliko joj još prepreka stoji na putu.
Prvi porođaj joj je bio dugačak i težak, a čim je rodila, njenog sina Luda su odnijeli na intenzivnu njegu. Nakon 17 mjeseci na svijet je donijela kćerkicu i brinula se zbog toga što beba na porođaju nije imala dobru kilažu. No, treća trudnoća ju je, kako sama kaže, zamalo uništila.
“U avgustu 2014. godine moj sin Willem je rođen mrtav. Preplavila me je tuga koju dotad nisam mogla ni da zamislim i jako je potresla i mene i moju porodicu. Bila sam fizički slomljena i emotivno uništena, tužna, bijesna i zbunjena. Nekoliko dana kasnije prijateljica mi je dala broj savjetnice za tugu čije me je strpljenje, ljubaznost i mudrost spasilo tokom narednih mračnih mjeseci”, iskreno priča Marina.
Savjetnica joj je preporučila da izađe iz kuće i vježba. Ljudi koji pate od depresije ili emotivnih trauma već dugo tvrde da se zbog vježbanja osjećaju bolje. Iz Nacionalnog instituta za njegu saopšteno je da redovna aktivnost ima efekat kao i mala doza antidepresiva. Julia Samuel, psihoterapeutkinja i autorka knjige “Grief works” je izjavila da istraživanja sve više upućuju na to da su ljudski um i tijelo međusobno povezani i da utiču jedno na drugo u tolikoj mjeri da se često nazivaju “umtijelo”. Kada preživite emotivnu traumu vaša amigdala (primitivni, neemotivni dio vašeg mozga) reaguje tako što govori vašem tijelu da se bori, poleti ili se zaledi. Vježbanjem vi poručujete svom mozgu da ste se dali u akciju i, vjerujući da je opasnost prošla, amigdala smanjuje vaše nivoe kortizola i oslobađa dopamine. To poručuje vašem tijelu da je sve u redu i samim tim se smanjuje anksioznost i stres.
Kada je Marina rodila mrvo dijete dala je sve od sebe da ide naprijed. Umjesto da se sa prijateljicama sastane u kafiću ona im je predlagala da se nađu u parku “Hyde” i šetaju. Nedugo nakon toga, ona i njena porodica su nabavila štene labradora i dali mu ime Storm.
“Storm i ja smo počeli da trčimo zajedno. Ništa vas ne oraspoloži toliko kao kada posmatrate štene koje trči ukrug, presrećno što nije na lancu. Čim bi me vidio da obuvam patike Storm bi počeo da skakuće kao mali skakavac, toliko se radovao našim trčanjima”, priča Marina.
Marina je izbjegavala da trči sa slušalicama na ušima. Iako joj je prijalo to što joj je radio u svakodnevnom životu skretao pažnju, smatrala je da je veoma važno da trči sat vremena bez ikakvog ometanja i da na taj način razbistri misli. Dajući prostora svom mozgu omogućila mu je da se nosi sa svim mislima i brigama. Uskoro je shvatila koliko joj to pomaže-tijelo joj je postalo snažnije, kao i njen um. Kako se bližilo proljeće Marina je osjetila da se crni oblak koji se nad nju nadvio nakon Willemove smrti polako počinje povlačiti. Kako joj je jačao um, poželjela je da uspomenu na Willema pretvori u nešto značajno. Željela je naći nešto dobro u toj tragediji. I upravo zbog toga se jednog proljećnog dana našla u Manchesteru na sastanku sa svojim profesorom Alexom Heazellom, kliničkim direktorom centra za istraživanje razloga zbog kojih se djeca rađaju mrtva “Tommy” u bolnici “St.Mary”. On joj je objasnio da je glavni uzrok toga što se djeca rađaju mrtva taj što placenta-životna linija nerođene bebe-ne radi kako treba. Profesor je naglasio da kada bi mogao da pretpostavi koje placente neće dobro raditi značajno bi smanjio broj mrtvorođene djece. Jedan od izazova sa kojima se profesor Heazell suočava je i tabu oko rođenja mrtve djece.
“Prije nego što mi se to desilo ja nisam sama sebi dopuštala da pričam o tome. To poricanje je uticalo na istraživanje-objavljeno je samo 3000 radova o rađanju mrtve djece dok je o raku jajnika objavljeno oko 90 000 radova”, objašnjava Marina.
Marina je mislila da će taj sastanak sa profesorom za nju biti težak, no njihov razgovor ju je podigao. To što postoje ljudi poput profesora Heazella koji ne žele prihvatiti “ne” kao odgovor, koji svoje živote posvećuju tome da pomognu budućim generacijama, oslobodilo je u njenom tijelu endorfine slične onima do kojih dovodi trčanje. Otišla je kući odlučna u tome da pomogne ovoj dobrotvornoj ustanovi i prijavila se na polu-maraton.
Godinu dana kasnije trčanje je i dalje raduje kao i kad je prvi put otjeralo paučinu tuge od nje. U septembru se navršilo tri godine od Willemovog rođenja i smrti i taj dan joj je uvijek mračan. Tada Marina obuva patike, Storm radosno skakuće i njih dvoje odlaze na trčanje u park.
“Nebo je bilo plavo, bez oblaka, vazduh je bio prohladan. Trčala sam sve brže i brže i u jednom trenutku sam ugledala četiri svrake. Sjetila sam se one pjesmice: ‘jedna za tugu, dvije za sreću, tri za djevojčicu, četiri za… dječaka’. Mog dječaka. Iznenada me je preplavila tuga i počela sam jecati. Nastavila sam da trčim, borila sam se za dah dok je nakupljena tuga izlazila iz mene. Ignorisala sam zabrinute poglede od prolaznika i nastavila dalje. Suze su mi se miješale sa znojem, tijelo mi je bilo umorno, ali um mi se obnovio. U proteklih 12 mjeseci trčala sam po lošem vremenu, sa bolnim koljenima, pod prehladama i mamurlucima”, iskreno priča Marina.
Prije tri godine Marina je bila potpuno slomljena. Danas je jača nego ikad. Nada se da, ako njena djeca i unuci mogu odrastati u svijetu u kojem su rođenja mrtvih beba, pobačaji i prijevremeni porođaji rijetkost, onda, kako sama kaže, život koji njen najmlađi sinčić nikad nije imao, neće biti izgubljen.
Savjeti Nacionalnog zdravstvenog servisa za suočavanje sa tugom i gubitkom:
- Pričajte. Često je razgovor dobar način da se smire bolne emocije. Razgovor sa prijateljicom, članom porodice, zdravstvenim stručnjakom ili savjetnikom vam može pomoći u procesu oporavka.
- Dozvolite sebi da budete tužni. To je zdrav dio procesa tugovanja.
- Održavajte svoju rutinu. Nastavite da izvodite svog psa u šetnju, to vam može pomoći.
- Emocionalno opterećenje vas može iscrpiti. Ukoliko ne možete spavati, obratite se doktoru.
- Jedite zdravije. Zdrava, dobro izbalansirana ishrana će vam pomoći da se nosite sa tugom i gubitkom.
- Izbjegavajte stvari koje će umrtviti bol, kao što je alkohol. Osjećaćete se gore kada obamrlost prođe.
- Idite na savjetovanje samo ako to vama odgovara. Možda ne bi bilo loše da ne idete odmah. Savjetovanje će vam više pomoći kada prođe nekoliko sedmica ili mjeseci. Jedino ćete vi znati kada ste spremni za to.
Izvor: Telegraph
