Nisam ja baš od onih što vole da rade. Više sam od onih koji prate tok svojih misli dok rade i ne obraćaju mnogo pažnje na ono što ih okružuje. Godinama nisam primjećivala različite taktike napredovanja na poslu.
Nisam mijesila kolače i častila nadrndane šefove, nisam bila ni od onih koji su uvijek imali bombone po džepovima i spretno ih gurali u ruke nadređenima. Nikada nisam bila savršena niti sam pričala o tome kao da jesam. Duboko u mojim mislima nisu mi te stvari padale na pamet.
Uvijek sam mislila da je dovoljno da dam sve od sebe da bih negdje o(p)stala bez taktike.
Živjela sam smatrajući da je luksuz odbiti posao ako ti se već nudi.
Nakon dvadeset godina prihvaćanja svega i svačega počinjem da mislim da možda ipak nisam bila u pravu. Čudni su današnji poslovi, još čudniji su radnici, sve je veći broj onih koji se maksimalno trude da u toku dana što je moguće manje urade. Po njihovoj skromnoj logici rade po principu “Ne možeš ti mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi”.
Tu je i skupina onih koji “vagaju” količinu urađenog i po svojim mjerenjima trude se da ne urade ni gram više od svojih kolega. Naravno da još uvijek ima i onih koji rade što bi rek'o narod “K'o sebi” detaljno precizno brzo ne obraćajući pažnju na kolege. E baš ti ako nisu na nekoj funkciji i ako nisu malo više plaćeni, a ponekad i ako jesu, naš narod ih najradije zove Budale.
Mogla bih ja te Budale još možda podijeliti na one istinske vrednice i sanjare gdje bih i sebe stavila, ali Budala ostaje Budala.
Sada mi je jasno da neke stvari treba odbiti, dobro mi je tu gdje jesam dok imam to što imam. Evo već treći konkurs koji vidim i mislim dobro je da me je i ta sreća zaobišla… A nekad ni jedan konkurs se nije pojavio a da ja uredno nisam aplicirala, i danas po navici nosim CV u tašni zajedno sa kopijom lične i bankovne karte.
Nedavno me pita prijateljica:
– Može li ti plata mjesečno izaći na pet stotina (inače ova cifra je fetiš siromašnog naroda)?
– Iskreno, više mi nije mnogo bitno hoću li dobiti koju marku više, ako ću time sebi samo jače stegnuti okove. Mnogo mi je bitnije da dobijem slobodan dan kad mi je potreban. Čudno je ono što me danas čini sretnom, nije to visina plate ma koliko da ima uticaja na svačiji život.
Mogućnost da ostanem pored bolesnog djeteta, ili ljepota iznenadnog susreta nekada zaista nema cijenu.
