Za tih decenija i decenija preživio je sve i svja. Istorijski spisi kažu da je nakon Drugog svjetskog rata vlast u tadašnjoj Bosanskoj Dubici posjekla sve orahe koji su Austrougari posadili od Dubice do susjedne Kostajnice. Platane niko dirao nije.
Ni nakon proteklog rata. Al ovo nije priča o ratu ili ratovima. A još manje o vlasti. Ovo je priča o Platanima koji su simbol jednog malog potkozarskog mjesta.
Postoji jedna ulica u Kozarskoj Dubici kojoj tepaju da je aleja zaljubljenih.
Komad kaldrme je svojevremeno tuda dovodio putnika namjernika iz pravca Gradiške. Kaldrma je postala dio nekih prošlih vremena, rekla bih srećnijih, bar za Platane. A Platana je bilo i prije ulice i kuća. Rođeni su i rasli zajedno sa ovim gradićem, njegovim ljudima i istorijom.
Sada, ubrzo bi mogli postati samo tužni podsjetnik na šetnje i skrivene poljupce dubičke mladosti, koja se tu, na tom komadu puta, kojim se dolazilo da se ostane, voljela, odrastala i živjela damare svog rodnog mjesta. I danas, rasuti kao lišće Platana širom svijeta, Dubičanci po dolasku u svoj grad okrenu da bi prošli alejom uzdaha. Danas je tu baš teško proći, jer ne možeš znati šta će biti, a da ti se ne otme uzdah. Nisu je, biće, džaba tako nazvali.
“Platani moraju umrijeti! Nije ni bitno. Biće to jedna od najljepših, najmodernijih saobraćajnica u ovom dijelu moderne Evrope, a stanari iste će prodisati punim plućima. Za takve stvari u civilizovanim društvima se organizuju skupovi, razmatraju sve i ponajmanje mogućnosti da bi se nešto spasilo i očuvalo, pogotovo tako nešto kao dubički Platani. Ali srećom, takvog drveća ima na ‘svakom ćošku’ pa to i nije tolika šteta…”
Pročitala sam ovu objavu na Fecebook profilu jedne moje prijateljice. Ne samo virtualne. Pitam se kako to da Platani moraju umrijeti. Pitam se kako to da za njih nemamo neko srećnije rješenje.
“Uklanjanje platana je jedna od aktivnosti koja prethodi rekonstrukciji Ulice dr Mladena Stojanovića, sva dokumentacija i saglasnost nadležnih institucija su pribavljeni, uskoro će biti pokrenut postupak javne nabavke i izbor izvođača radova na uklanjanju platana. Graditi novu ulicu, a ne ukloniti stabla koja su uništila staru bilo bi besmisleno”, kazao je za RTV Kozarska DubicaDarijan Babić, načelnik tamošnjeg opštinskog Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove.
Stvarno bi bilo besmisleno…
Podjednako kao što je i svaki pokušaj pronaći smisao u ovoj odluci, proistekloj iz potrebe da izvedemo Dubicu na moderan put i, bukvalno je, ovom ulicom povežemo sa Evropom.
Modernizacija je u redu. Ali nije sve moderno u redu. Nije sve što je zalog nekih bivših vremena odmah za sasjeći, počupati, uništiti. Kao što će i poslije nas doći neka vremena, a valja nam živjeti sa odlukama koje donosimo. Koja će modernizacija mjestu odakle sve više ljudi iseljava, gdje u po bijela dana ne možete pošteno sresti tri čovjeka vratiti život? Zasigurno ne ona koja se tiče dijela jedne ulice i ubijanja života u njoj.
Znate, aleja Platana u Dubici je bogatija od one u Trebinju, ali je to nedovoljno poznato. Trebinje je liječilo svoje Platane, naši nisu ni oboljeli. Samo nam smetaju. Trebinje je sazivalo stručnjake da im pomognu da sačuvaju svoju prirodnu baštinu. Mi smo ih jedino konsultovali da li su naši Platani na nekom spisku, pa da ne bi slučajno motorkom prerezali neki zakon ili propis.
Postoji li neki spisak svijest? Ili savjesti. Imamo li neki spisak na kojem ćemo udarati crtice za sve dobro što radimo svom mjestu, što ostavljamo svojoj djeci? Na takvom jednom spisku bi morali biti i ovi Platani, jednostavno bi morali. I za taj nam spisak ne teba ni papir, ni notar, paragraf, odobrenje nadležnih. Imamo ga, prosto, u svom umu i svom srcu.
Potvrdili su mi iz Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa da bi, u slučaju da lokalna uprava, koja jedina može da odlučuje o sudbini svojih živih bića, zatraži stručnu pomoć, izlazili na teren i radili ono što je u njihovoj nadležnosti, ukoliko Platane treba liječiti, sanirati, obrezivati, održavati, bilo šta. Ali, mi to ne želimo.
Dragan Kovačevič, načelnik Odjeljenja za zaštitu prirodnog nasljeđa u Zavodu, navodi da će pregledati istorijat zaštite Platana i, shodno tome, eventualno pronaći pisani trag da li su u nekom periodu bili pod zaštitom. To je njegova obaveza, na moj upit, ali u Zavodu nemaju nadležnost za nešto više, da nešto spriječe ili zabrane, mogu samo da sugerišu i predlažu.
Takođe, na zvaničnoj stranici Zavoda lijepo su definisani ciljevi Zakona o zaštiti prirode, a gdje je, između ostalog, navedeno da se odnose na BLAGOVREMENO SPREČAVANJE LJUDSKIH AKTIVNOSTI I DJELATNOSTI KOJE MOGU DOVESTI DO TRAJNOG OSIROMAŠENJA BIOLOŠKE, GEOLOŠKE ILI PEJZAŽNE RAZNOVRSNOSTI, KAO I POREMEĆAJA SA NEGATIVNIM POSLJEDICAMA U PRIRODI. Jel ovo samo mrtvo slovo na papiru ili smo mi nešto, ili sve, pogrešno shvatili?!
Znači, sami smo Platanima zapečatili sudbinu. A i šta će nam.
Osim što su pluća grada i što će nakon njih ostati praznina na samoj obali Une koja svako malo prijeti. Ta najljepša rijeka na svijetu je za Dubicu život, ali poplave čine svoje. I osim što su Platani na tom istom mjestu bili i prije svih nas. I što imaju dušu. I što su duša ovog grada. I što su više od grana i ptica koje seru.
I što obične ljude niko ništa ne pita. A trebalo bi. I što oni svjesni čuvaju sve što je vrijedno i nastoje pronaći načine da žive u skladu i harmoniji. I što je motorka korisna sprava. Samo kad jednom presiječe, povratka nema.
