Tkali su mrežu preživljavanja i pleli budućnost koncem maštanja dva ludaka. Naslonjeni na stakleni zid bolničke trpezarije, gledali su u slobodu koja je za njih bila neizvjesna, u ta treperava svjetla koja su im bila tako daleka. Dvoje ljudi, dva pola, dva svijeta, dva karaktera. Ista borba, ista suza, iste bore, ista volja.
“Zdravo, ja sam Alen, iz Crne Gore sam.”
“Ćao, Alene, ja sam Dajana i ništa ovdje nije zdravo”, kroz smijeh sam mu odgovorila. “Iz Banjaluke sam, tamo ona soba gdje su smještene Bosanke.”
Pružio mi je ruku kao znak upoznavanja. Slabašna ruka sa tankim, mršavim prstima obuhvatila je moju natečenu i otrovima ispunjenu šaku. Ta ruka, taj stisak posljednjim atomima snage, jesu, a sigurna sam ostaće i zauvijek, moj blagoslov i prokletstvo. Moj blagoslov koji mi je pokazao koliko je lijepa ljubav, koliko se neko može voljeti, koliko sve drugo može biti nevažno ako se poredi sa ljubavlju. Moje prokletstvo ljutnje na život koji je jednom tridesetogodišnjaku oduzeo pravo na prvu godišnjicu braka.
“Zašto ne spavaš, Alene? Nemoj mi uzimati mjesto one najgore na odjelu, koju sestre opominju.”
“Ne mogu, sve me boli, sve me žulja. Pogledaj me, bar da mogu reći da sam neobrijan, ne mogu ni to. A prekosutra mi je godišnjica braka, prva. Do'će mi žena. Imam i sina. Oženio sam se jer mi je žena bila trudna, nisam baš bio oduševljen. A sad bi’ samo da se vratim njima. Za cijeli život, danas, sjutra, bilo kad. Pogan, to ti je čovjek, ne konta šta ima dok ne počne to da gubi. Sve se mislim da bolje od ovih cjevčuga nisam ni zaslužio, kad tolike godine ne kontam da godišnjica nije jun ili decembar nego bilo koji dan kad imaš dva evra da kupiš ružu u centru.”
“Pa vrati se, ko ti brani?! Ozdravi, pa se vrati. Dokaži da nisi pogan. Ili pusti da misle da jesi, do tebe je.”
Počeo je da plače. Te večeri sam saznala da ima trideset godina, ženu, sina i leukemiju u poodmaklom stadijumu. Gledala sam ga danima prije toga kako se vuče po odjelu hematologije kao duh, a o njemu nisam znala ništa. Bio je samo još jedan od “komšija”, kako smo se zvali međusobno, samo broj kartona i jelovnika. Te večeri mi je ispričao svoj život u nekoliko rečenica. Plačnih rečenica. Smiješnih rečenica.
Saznala sam i to da mu je jelovnik isti kao moj, da je u bolnicu došao odmah nakon sinovog rođenja, da ga je vidio dva puta uživo i da mu žena svake sedmice šalje poneku njegovu stvarčicu kako bi je mirisao. Rekao je da se zaželio sarme od lista vinove loze i pršuta, ženine kose u umivaoniku i oca koji ih budi jutrom u 6 otvarajući stara limena vrata od garaže. Pričao je, opisivao ljude oko sebe, nabrajao sve one koji su mu bitni. Sebe nije spominjao.
“A šta je s tobom?”, upitala sam ga.
“Ništa, ja imam leukemiju”, nasmijao se, “došao sam ovdje da se izliječim, ali kako vrijeme ide mislim da ću umrijeti, i to vrlo brzo. A da ti pravo kažem, nije ni čudo. Sad kad si me pitala šta je sa mnom, nemam šta ni reći. Nit’ sam šta napravio u životu nit’ imam za čim da žalim, osim za tim djetetom, a i njega sam u neznanju napravio. Nekim ljudima tačno treba bolest, bar da se pred kraj opamete. Ako to sad išta znači.”
Ustao je sa drvene trpezarijske stolice i otišao. Bez pozdrava. Samo mi je mahnuo pred ulazak u sobu, kao da maše sa perona.
Ja sam ostala da sjedim. Skoro šest godina poslije njegovog dolaska u moj život i odlaska iz njega iste noći, nisam srela nikoga ko mi je sa tako malo riječi toliko rekao o ljubavi. Onoj dubokoj, najiskrenijoj, surovoj i goloj, onoj zbog koje često mrzite sebe jer niste znali da volite one oko sebe. Pokazao mi je kako se voli nečija kosa u umivaoniku i škripa vratima onda kada ih izgubite. Pokazao mi je zašto se godišnjice ne slave na dan na koji trebaju, nego bilo kog dana u kom imate dva evra za ružu iz centra.
Više se nismo sreli. To je bila njegova poslednja noć u bolnici. U braku. U roditeljstvu. U životu. Zaspao je zauvijek u noći, negdje između 4 i 5, znam, sanjala sam da odlazi. Rekli su da je umro od gušenja vodom u plućima. Umro je od gušenja životom, svijetom u kojem je bio nesretan. Ugušio se u sebi, u onom što je najmanje volio.
Ipak, sva gušenja stanuju iznutra, u odajama naših sopstvenih demona.
