Prenosimo njen tekst u potpunosti:
Da li biste svojoj bebi dali puter od kikirikija? A jagode? Za te se mamirnice smatra da nose sa sobom određeni rizik po vaše dijete, te su nam uporno govorili da s njima budemo pažljivi.
Ali MED? Zašto niko ne govori o medu? Tek pola mojih prijatelja su ispratili iz bolnice sa novorođenčadi sa upozorenjem da se paze istog, dok drugoj polovini to nisu ni spomenuli.
Na sreću, znaju mene.
Stoga mi dozvolite da vam ispričam o ovom segmentu moga života.
Dok sam odrastala, znala sam da niko drugi nema ožiljak na vratu, ali iskreno, mislila sam da je kul. Ali ipak, do srednje škole umorila sam se baš od pogleda druge djece, praćenih pitanjima i gađenjem: “Kakva ti je to rupa na vratu?”
Počela sam da se zezam u vezi s tim:
“Ma, potukla sam se. Potegnuti su noževi.”
“Uhvatio me jednozubi vampir.”
Šta da vam kažem, bila sam srednjoškolka.
Tek kada sam rodila prvo dijete, i kada je imalo šest mjeseci, pomislila sam: “Tada se meni to desilo”, te napokon shvatila horor kroz koji su moji roditelji prošli.
Sa šest mjeseci roditelji mogu da uvode bebama hranu sa “pravim” ukusom, i moja mama (koja je bila pravi hipi 70-ih) je počela da me upoznaje sa ukusima jogurta, senfa, i, da, meda.
Primjetila je da postajem pomalo troma. Doktor je rekao da je prehlada.
Onda, kada je pokušala da me doji, vidjela je kako se mlijeko vraća iz mojih usta te je shvatila da ne mogu da gutam. Odmah su me odveli u bolnicu i stavili mi tubu za hranjenje u nos i uradili trahetomiju.
Bila sam paralizovana od glave, uključujući i oči, i sve do stopala. Nisam mogla da se pomijeram, ni da gutam, ni da dišem.
MED.
Ali to je bilo prije nego su shvatili da sam se otrovala hranom. Sirovi med nosi bakterije koje bebe ne mogu da podnesu.
Tako da je polovina doktora mislila da imam tumor na mozgu. Moji roditelji su, logično, bili zabrinuti zbog dijagnoze. Ali sreća, druga je polovina doktora mislila da je nešto drugo u pitanju, samo nisu znali šta.
Moji su roditelji čekali. Gledali su druge bebe kako umiru oko mene, dok sam ja ležala nepomično.
Moj je otac u jednom trenutku morao da se vrati na posao, dok je mama ostala sa mnom sve vrijeme. Napokon je jednom prilikom, dok je ulazio u moju sobu u bolnici, moj tata vidio nešto – pratila sam ga pogledom dok je ulazio.
I, malo po malo, bilo mi je bolje. Toliko da su me, napokon, nakon dva i po mjeseca, pustili kući. Do tada sam u potpunosti zaboravila kako se guta, te su me nastavili hraniti kroz tubu. Kako sam opet mogla da se krećem često sam se opirala, pa su morali silom da me hrane. Do 10. godine sam paničila kada mi se iko približi licu.
Morala sam i na fizikalne trapije, jer su mislili da neću moći hodati. Moje motoričke vještine su bile u zaostatku, te su me roditelji morali spremiti za sve što me čekalo u prvom razredu osnovne škole.
Dvije godine poslije, doktori su saznali šta je to bilo. BOTULIZAM.
Kada mi je pozlilo prvi put, niko nije znalo šta med može uraditi. Imala sam sreće.
Danas, ljudi znaju koliko je to opasno. Može ubiti bebe. Danas, postoje upozorenja na pakovanjima, koje kaže da se tim medom ne smije htraniti beba mlađa od godinu dana.
Danas, med je pasterizovan, te su šanse trovanja znatno manje, ali ipak postoje.
I danas, čujem priče kako ljudi nisu znali za to jer im niko nije ništa rekao u bolnicama. Knjiga o ishrani beba, koju ja posjedujem, navodi da se med uvodi poslije godine dana starosti, zajedno sa ribom i citrusima. Davati bebi malo narandže nije isto kao i dati joj malo meda.
Stoga, molim vas, podijelite ovu priču. Ne tražim popularnost ne netu zbog svoje – umalo smrti. Sve što tražim je da širite znanje sa vašim prijateljima, familijom, poznanicima… – da med može biti fatalan.
I ako vam ne vjeruju, neka se obrate meni. Ne mogu im pokazati ožiljke mojih roditelja, jer se oni ne vide, ali im mogu pokazati svoje, jer me nije napao jednozubi vampir, niti su se potegli noževi u tuči.
***
BOTULIZAM je rijetko, po život opasno trovanje uzrokovano otrovima koje proizvodi bakterija Clostridium botulinum, a koji mogu teško oštetiti nerve i mišiće. Ljekari svrstavaju botulizam u onaj uzrokovan hranom, onaj koji je posljedica rane i botulizam male djece.
Do dojenačkog botulizma dolazi kada dijete proguta Clostridium botulinum bakteriju (jedna od najotrovnijih supstanci poznatih čovjeku), koja se može naći u prljavštini i prašini, a koja može onečistiti med. Za stariju djecu i odrasle ova bakterija se pokazala neškodljivom, zbog toga što je njihov probavni sistem sazrio i može izbaciti bakteriju iz tijela prije nego što mu ona nanese bilo kakvu štetu.
Simptomi su obično primjetni unutar 18 do 36 časova od kada je dojenče unijelo bakteriju, ali ponekad može proći i sedmica do njihove pojave. Zatvor je obično prvi simptom botulizma koji roditelji primjete, a potom i slabašan plač, bezizražajno lice, slab apetit (slabo sisanje), smanjeno pokretanje ruku i nogu, gubitak kontrole glave, gubitak refleksa iskašljavanja i ostali problemi nervnog sistema, problemi sa gutanjem i pretjerano slinjenje, slabost u mišićima.
Botulizam se MOŽE LIJEČITI, pa je djetetu potrebnu pružiti ljekarsku pomoć što prije!
