. Bicikl sam naučila voziti poprilično kasno, uz mentorstvo susjeda Žarka. Žarko živi dva kata iznad nas i njegova kćer i ja zajedno skačemo po krevetima kad nikoga nema doma. Plivati sam naučila još kasnije nego voziti bicikl. Sama. Kasnije, kada sam malo narasla, naučila sam da se puno toga ne može naučiti iz knjiga – kako voljeti nekoga na pravi način i kako ga ne odbaciti od sebe pogrešnim postupcima. Gurala sam, dugi niz godina, ljude od sebe jer sam mislila da se tako dobiva pažnja.
Sve što me nisu naučili roditelji, a nisu me naučili puno toga, pokušavala sam naučiti iz filmova. Filmovi su me naučili kako biti dramatična kada ne treba i kako lakše ulaziti u nevolje iz čista mira. Naučili su me i puno korisnih stvari – da nemaju sve priče sretan kraj, ali da se i nakon toga nastavlja živjeti. Naučili su me boriti se za ono što stvarno volim i pokazali su mi tajne prolaze do dobre glazbe i dobrih knjiga.
Sve što me nisu naučili roditelji, a nisu me naučili puno toga, naučila me Sanja. Sigurno se pitate zašto me, pobogu, roditelji nisu naučili puno toga i jesam li ljuta na njih zbog svega. Nisam, kunem se, jer oni nisu imali ni knjige, ni filmove, ni Sanju. Kada je umrla mama, iz škole sam uporno odlazila do njezina stana. Onda bih stala ispred zgrade i sa suzama u očima otišla Sanji. Sanja je često bila moja druga mama i nekada sam, potajno, umjesto u školu odlazila njoj. Ponekad bih tati rekla da učim kod Tene i odlazila kod Sanje čitati knjige i jesti kolače od naranče i čokolade.
Sanja je imala utvrdu od knjiga, maleni svijet tajni stvoren za nas tri. U njezinoj malenoj djevojčici vidjela sam odraze sebe i Sanje i bila sam ponosna što je nosila moje ime. U našem malenom svijetu sve je mirisalo na rogač, čaj i čaroliju. Sanja je kuhala bolje od svih ljudi i znala je odgovore na sva pitanja. Sanja je znala da je ljubav najbitnija od svih stvari i da su novci tu samo da se troše. Ležale smo, često, na velikom krevetu prekrivene dekom, okružene utvrdom od knjiga i gledale crtiće iako ni Nina više nije bila dijete. Prolazile su godine, a ljudi su odlazili i nekada smo zajedno plakale za mojom mamom i smišljale što bi sve psovala dečkima koji su me povrijedili.
Sve što mi nisu dali roditelji, dala mi je Sanja. Kofer pun ljubavi i police pune nade. Nekad bismo satima vadile odjeću iz njezinih ormara, slušale Azru i smišljale kako će se zvati moja djeca. Bilo je dana kada ne bismo radile ništa – svaka u svojoj sobi s utvrdama od suza. Kasnije bismo u kuhinji pričale o filmovima i dalekim mjestima koje tek čekaju mene i Ninu. Jele bismo večeru i pile vino. Onda bi pustila neka me svijet ima jer nema puno takvih kao što ste vas dvije, Nina.
Onda su nestajali i drugi ljudi i odlazili tamo gdje je moja mama. Nina i ja smo je gledale kako je ljuta i tužna. Često su razgovori koje smo vodile vodili u ništa. Smisao se skrivao iza bezimenih utvrda, utvrda za koje prije nikada nisam ni znala. Raspadao se naš čarobni svijet i pucala je utvrda od knjiga. Onda smo si rekle neke stvari koje nismo mislile ni jedna ni druga. Izgradile smo utvrde od riječi i šutke živjele svaka sa svoje strane zida…i tako šutimo i danas.
Sve što me nisu naučili drugi, naučila me Sanja.
