Ipak, njeni karijera i život su mnogo više od jedne zlatne medalje. I nose mnogo žrtve, ali i inspiraciju za sva vremena.
Ako išta, Beti Robinson je ostala upamćena po nevjerovatnoj volji. Ova olimpijska šampionka je sa svega 16 godina učestvovala na Olimijadi u Amsterdamu. Te 1928. godine, tek tridesetak godina od početka modernih igara, u Amsterdamu je ženama po prvi bilo dozvoljeno da učestvuju. One su se takmičile u samo pet disciplina.
Iako je u nogama imala svega tri trke, to Beti nije spriječilo da postane najbrža sprinterka na 100 metara i da za 12,2 sekunde Americi donese zlato, oborivši svjetski rekord. Ona je ujedno i prva žena koja je pobijedila u ovoj dionici. Takođe, uspješna je bila i u štafetnom nadmetanju, gdje njena zemlja osvaja srebro.
https://www.facebook.com/bedenegitimi.gen.tr/videos/1596008690469560/
Njen talenat je uvidio nastavnik biologije koji joj je predavao, a nakon što je ostao zapanjen brzinom kojom je trčala za vozom. I bio je u pravu, jer je Beti već u drugoj trci u karijeri izjednačila vrijeme sa svjetskim rekordom.
Ovi uspjesi su bili dovoljan pokazatelj da se ovoj mladoj atletičarki smiješi uspješna karijera. Međutim, život je htio drugačije – Beti je 1931. godine doživjela avionsku nesreću, u kojoj je teško povrijeđena. Čovjek koji je pronašao je vjerovao da je mrtva, jer nije davala znakove života, pa ju je u gepeku svog automobila odvezao u mrtvačnicu.
Proglašena je mrtvom, ali je u posljednji čas ustanovljeno da je živa. Bila je u komi sedam mjeseci, probudila se. Ali onda je uslijedio veliki šok za nju, jer su joj ljekari rekli da više neće moći da hoda. Beti se s tim nije mirila i bila je odlučna da promijeni te prognoze.
Najozbiljnija povreda je bio teški prelom noge, zbog kojeg nije mogla da je savija u koljenu. Šest mjeseci je provela u invalidskim kolicima i još nekoliko na štakama. Dvije godine su joj bile potrebne da ponovo počne da hoda normalno.
Oglušila se o savjete ljekara i ponovo počela da trenira.
Međutim, povreda noge ju je sprečavala da nastavi da se takmiči u trkama na 100 metara, zbog nemogućnosti da stane u početnu poziciju. Ona je svakako željela da učestvuje, a onda je shvatila da joj u trci sa štafetama, ako ne nastupa prva, nije potebno savijanje, već može da krene iz stojećeg stava.
Kao članica američke štafete, učestvovala je na Olimpijadi u Berlinu, 1936. godine. Trčala je posljednja, do te izmjene su Nijemice bile u prednosti, ali im je u neizvesnoj završnici ispala štafetna palica, i to pred Adolfom Hitlerom, i Beti je prva prošla kroz cilj.
To je bilo njeno posljednja aktivna trka, a svoj doprinos svijetu sporta je nastavila kao sudija, trener i motivacioni govornik, ukazujući na podjednako važan i zahtjevan položaj žena u sportu.
Beti Robinson je, usljed karcinoma i Alchajmerove bolesti, umrla 1999. godine, u 88 godini.
U prethodnom tekstu o PRVIM LOLAMA, ženama koje su prokrčile put nama ostalima u nekoj od sfera, odnosno oblasti, bilo da je riječ o nauci, politici, umjetnosti, kulturi, sportu ili društvenom djelovanju, pisale smo o Neli Blaj.
