“Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?”
Kada je čuveni pisac Branko Ćopić pisao ove stihove pjesme „Bosanski trkači“ nije mogao ni da sluti da će se jednog dana od njegovih rodnih Hašana trčati do Novog Grada i da će ta trka nositi njegovo ime. „Maraton stazama Branka Ćopića“ se već pet godina održava u kraju odakle je potekao naš veliki pisac. Zahvaljujući organizaciji Atletskog kluba „Sloboda“ iz Novog Grada, ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Ćopićeve rodne Hašane kako bi trčali 42 kilometra i 195 metara. Rajko Risojević, član Organizacionog odbora „Maratona stazama Branka Ćopića“ i član Upravnog odbora Atletskog kluba „Sloboda“ u intervjuu za magazin „Lola“ otkriva kako je uopšte došlo do organizacije prve velike trke od Hašana do Novog Grada, zašto je Maraton posvećen baš nezaboravnom Branku Ćopiću, ali i sa kakvim problemima se bore prilikom organizovanja ove sportske manifestacije.
Prije pet godina organizovali ste prvi „Maraton stazama Branka Ćopića“. Kako ste došli na ideju da organizujete Maraton baš u čast našem velikom piscu?
Prvobitna ideja je bila da uopšte organizujemo marton. Da, morao je biti maraton. Nikako samo polumaraton jer smo u klubu imali dugoprugaše koji su po svaku cijenu željeli trčati maraton i koji su insistirali da u svom gradu imaju maraton. Više puta se potezalo pitanje oko organizovanja trke, a mislim da je presudan bio razgovor uz popodnevnu kafu u lokalnom kafiću gdje smo se okupljali. Za stolom smo bili Dalibor Nedimović, Stefan Vojnović i ja. Sada ne mogu da se sjetim da li je bio još neko prisutan. Prvo smo krenuli u raspravu o trasi maratona. Razmatrajući različite varijante zaključili smo da bi najlakše bilo postaviti trasu putem ka Duboviku i Hašanima (Opština Krupa na Uni). Presudno je bilo što taj put ima malo saobraćaja. Tada o organizaciji trke nismo mnogo znali. Sreća je da je bilo tako, jer da smo znali koliko tu ima problema možda bismo i odustali.
Ime velikog pisca Branka Ćopića nam je nekako samo došlo. On je rođen u Hašanima gdje smo planirali da završimo maraton, a tih dana se trebala održati manifestacija „Ćopićevim stazama djetinstva“. Odlučili smo da održimo maraton tog istog dana kako bismo u Hašanima zatekli što više publike. Bitne su bile i finansije, trebalo je da nas neko podrži. Obratili smo se tadašnjem načelniku Opštine Krupa na Uni gospodinu Gojku Kličkoviću i ideja mu se svidjela. Tada smo već imali stazu, datum, finansije, i mnogo entuzijazma – i tako se desio prvi „Maraton stazama Branka Ćopića“.
Kakvi su bili počeci, da li je bilo ikakvih problema u organizaciji prvog maratona i ako jeste, na koji način ste ih rješavali?
Počeci su bili teški. Nismo imali pojma koliko je tu potrebno dozvola i odobrenja. Tim poslovima se bavio Dalibor Nedimović, on je tada bio predsjednik Atletskog kluba „Sloboda“ Novi Grad. Uvijek su veliki problem i finansije. Tada nam je najveća podrška bila od Opštine Krupa na Uni. Trka je bila u povoju. Morali smo za kratko vrijeme da pozovemo trkače. Na tom prvom maratonu su uglavnom trčali naši prijatelji koje smo upoznali trčeći po drugim gradovima. I mi iz kluba smo svi trčali to prvo izdanje da bi trka bila što masovnija. Sada, kada je naša trka porasla, ne možemo više da trčimo jer imamo obaveza oko organizacije i to nam teško pada.
Staza kojom se trči počinje ispred spomen – škole „Branko Ćopić“ u njegovim rodnim Hašanima, a cilj je u centru Novog Grada. Kako izgleda staza i koji je na njoj najveći izazov za trkače?
Prva tri izdanja maratona su kretala iz Novog Grada, a cilj je bio u Hašanima. Tek od četvrtog izdanja maratona smo promijenili smjer, pa se sada trči ka Novom Gradu. Sada je start ispred Osnovne škole „Branko Ćopić“ u Hašanima, na nadmorskoj visini 320 metara. U narednih deset kilometara se prelazi preko prevoja nadmorske visine 450 metara i potom se spušta u Dubovik (320 metara nadmorske visine). Teško je reći da li je ovo i najzahtjevniji dio staze. Uspon jeste najveći na tom mjestu, ali su i trkači odmorni. Možda je teže trčati zadnjih deset kilometara, kada ugrije sunce, bez obzira na to što je tada staza u ravni.
Mislim da su bitniji pejzaži. Početak maratonske staze je krivudava cesta okružena šumarcima, a dalje, kako se odmiče prema Novom Gradu, sve više ima obrađenih njiva. Od Rudica ka Novom Gradu trči se pored rijeke Une koja je toliko lijepa da nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Kako reaguju stanovnici Hašana kada Maraton stigne u njihovo selo?
Reakcije stanovnika duž cijele trase su pozitivne. Ovdje ljudi imaju taj lijepi domaćinski odnos prema gostima, tako da su česti slučajevi da neki od njih ispred svoje kapije iznesu hladnu vodu za trkače, a neko ponudi i rakiju.
Međutim, nismo zadovoljni odzivom publike. Smatramo da ovakav događaj zavređuje više posmatrača. Tu je prostor za napredak. Moramo više raditi na promociji, a tu nam je potrebna pomoć medija. Trčeći Ljubljanski maraton shvatio sam koliko trkačima znači podrška publike. Moramo raditi na tome da osvijestimo naše ljude da podrže ovakvu manifestaciju. Nije skup aplauz upućen trkaču, ali ga naši ljudi još uvijek teško daju. Mi smo jedini maraton u Bosni i Hercegovini i nije nam jasno zašto naše televizije RTRS i BHT ne posvete više pažnje ovom događaju.
Zbog čega ste izabrali baš Ježurku Ježića za Vaš logo?
Željeli smo imati prepoznatljiv logo koji će se dopasti trkačima. I naravno da je morao imati veze sa Brankom Ćopićem, tako da je izbor pao na Ježurka.
Odakle sve dolaze trkači, iz kojih zemalja svijeta i kakvi su njihovi utisci?
Na ovogodišnjem izdanju Maratona imali smo prijave iz 14 zemalja. Mislili smo da imamo trkače sa četiri kontinenta, ali se ispostavilo da je jedna trkačica, koja je došla iz Houstona, Amerike, doputovala sa pasošem Taiwana, tako da sa ponosom možemo reći da smo imali prijave sa pet kontinenata. Među učesnicima bih izdvojio gospodina Brenta Weignera, koji je doputovao iz Wyominga, Amerike, a koji iza sebe ima ima istrčan čak i maraton na Južnom polu. Od ranijih učesnika mi je ostao u sjećanju jedan trkač iz Njemačke, gospodin Juergen Sinthofen koji je na Maraton doputovao biciklom. Putovao je pet dana.
Krajem maja 2017. završen je peti „Maraton stazama Branka Ćopića“. Da li ste zadovoljni time kako je prošao i kakvi su Vam utisci?
Da, zadovoljni smo. Mislimo da je taj dan sve bilo kako smo i očekivali. Najbitnije je da nije bilo povreda i da su trkači imali dovoljno okrepe duž staze. Kako smo i mi iz organizacije trkači, svjesni smo da kod okrepe ne smije biti propusta. Sretni smo što smo uspješno organizovali još jedan Maraton. Malo smo i umorni. Potrebno je malo vremena da se svi utisci slegnu.
Svako od nas, na svoj način, može doprinijeti tome da “Maraton stazama Branka Ćopića” nastavi da živi. Ukoliko volite da trčite i želite da svakog proljeća prijeđete izazovnu stazu okruženu divnim pejzažima onda se sljedeće godine svakako uputite u Hašane. Ova divna sportska manifestacija nije samo za učesnike, već i za publiku koja će uživati u predivnom danu i uzbudljivoj utrci. I ko zna, možda u rodnom selu čuvenog Branka Ćopića ugledate i Ježurku Ježića kako “lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji”.
