Kad su sufražetkinje izvojevale pravo glasa u Velikoj Britaniji 1928. zadovoljno smo najavili kako je feminizam sada napokon ispunio svoju svrhu. I premda je Novi Zeland to učinio još 1893. godine, ostatku je svijeta trebalo nešto duže da ženama odluči dati šansu.
Svijetu je trebalo malo da zaboravi kroz što su sufražetkinje prolazile, sva ona vezanja za pruge, štrajkove glađu i skakanja pred konje u trku. Sve to kako bi postigle da netko obrati pažnju na to što imaju za reći. Danas smo skloni romantizirati ta vremena, ta vremena kada je sve navodno bilo lakše i opuštenije, zaboravljajući da se aktivizam tada, za razliku od onog danas, nije svodio na malo politike u kavani ili lajk na Facebooku. Jer naime, nema baš ništa romantično u tome da batinama platiš svoje ideale.
Skloni smo romantizirati i drugi val feminizma, onaj koji je buknuo nakon što su američke kućanice iz 50-ih potiho priznale da unatoč svojim savršenim životima, kućicama, mužom i djecom ipak nisu tako sretne. I premda ih je 1963. Betty Friedan svojom kultnom ‘Feminine Mystique’ oslobodila okova depresije i dosade, opet smo prebrzo zaključili da je feminizam sada napokon ispunio svoju svrhu. U dva desetljeća koliko je trajao ovaj val feminizma Betty Friedan i Gloria Steinem, kao i sve njihove suborkinje, možda jesu izborile pravo na pobačaj i kontracepciju, kao i zakone o jednakim plaćama za žene i muškarce, no izgleda da to nije bilo dovoljno.
Jer već je u 90-ima, upravo kao odgovor na neuspjehe prijašnjih generacija, nastao i treći val feminizma. Tada smo opet lako zaključile da smo napokon riješile sva pitanja koje je otvorio feminizam, samo zato što smo se odjednom sjetile u borbu uključiti sve one skupine koje su cijelim putem trebale naše pomoć, a koje smo mi povlaštene feministikinje iz srednje glasile uporno isključivale – radnice u tvornicama, sluškinje i medicinske sestre, crne i latino žene, trans i gej cure.
Danas smo jednako tako uvjerene da je feminizam suvišan, danas kada tako lako zaboravljamo da ako feminizam i jest učinio svoje, učinio je to za nas povlaštene žene sa Zapada. Pritom, dok probiremo svojim rukama kroz odjeću u Zari i H&M-u, ignoriramo činjenicu da su tu istu odjeću izradile neke tamo žene u Turskoj, Indiji i Bangladešu, nakon 48 sati rada u komadu, radeći u nekoj tvornici koja će im se već sutra srušiti na glavu. Zatvaramo oči pred činjenicom da je 98% žena u Somaliji obrezano na najbrutalnije načine, na to što u Pakistanu ženama bacaju kiselinu u lice ili na to što siromašne majke u Indiji i Kini ubijaju svoje djevojčice jer od ženske djece nemaju nikave koristi.

A jesmo li se usrećile i mi žene na Zapadu? Na ovom Zapadu na kojem Harveyji Weinsteini i Woodieji Alleni misle da su seksualno iskorištavanje i pedofilija ok, dok mi u isto vrijeme vičemo: ‘Pa zašto su tek sada progovorile o tome? Sigurno lažu!’. Zanimljivo da nam pritom nema baš ničeg lažnog u takozvanom feminističkom popu kakvog nam serviraju Beyonce i Taylor Swift.
Iva Hanzen
Naslovna fotografija: Alexa Mazzarello