Volim što s godinama i pisanjem dostižem do zabačenih dijelova sebe koje sam mislila da nikada neću otkriti.
Gzavije Dolan (Xavier Dolan) ponovno me oduševio svojim uratkom. Osim same teme, izvanrednih glumaca, predivnih scena i glazbe koja je sve upotpunila, ovaj me se film dojmio zbog načina na koji je snimljen – no o tome vam ne želim govoriti, to morate doživjeti sami.
Film je ovo o problematičnom tinejdžeru i njegovoj izgubljenoj majci koja se pokušava boriti sa svojim i sinovljevim demonima. Stiv (Steve) ima ADHD, a njegovo se stanje užasno pogorša nakon smrti oca. Nakon što u internatu podmetne požar u kojem nastrada jedan učenik, biva izbačen i vraćen majci. Ona ima dva izbora – školovati ga doma ili ga poslati u instituciju koja na rigorozniji i drugačiji način rješava ovakve slučajeve.
Stivi se ipak vraća doma i odmah na početku vidimo taj čudan i problematičan odnos između njega i njegove majke. Nitko od njih ne suzdržava se i ne pazi kako govori. Njihov je normalan razgovor prepun psovki, dernjave i uvreda.
No, ludilo koje isijava iz ovog dječaka nije me odbijalo od njega. Nisam bila ni ljuta kada je vikao na majku. Bilo mi ga je užasno žao. Oduvijek su me privlačili takvi ljudi – osobe s kojima se nitko drugi nije mogao nositi, oštećena djeca koja nikada neće priznati da im nešto fali.
Uvijek me inspiriraju filmovi u kojima mogu pronaći situacije kojima sam i sama svjedočila, ljude kojima sam okružena te samu sebe. U više situacija vidjela sam sebe dok sam gledala našeg junaka. Nakon što mlad izgubiš roditelja, izgubiš dio sebe. Ja to dobro znam.
Nekada ne možeš kontrolirati svoje ponašanje, ne vidiš se, no vide te drugi, a ako oko sebe imaš prave ljude, pravi će te ljudi uputiti na pravi put.
Stiv je, prije svega, bijesan. Dobro mi je poznat taj osjećaj. Bila sam bijesna na cijeli svijet jer mi nije bilo jasno zašto je baš meni morala umrijeti majka. Svoj bijes sam kanalizirala kroz druge. Derala bih se na ljude koji mi nisu ništa skrivili, bila sam bahata, bezobrazna i istresala sam se na svakog tko bi me krivo pogledao. Često bih svoje frustracije liječila i na ljudima koje sam beskrajno voljela. Gurala sam sve od sebe i nisam znala biti voljena.
Bilo je jako teško biti moj dečko u vrijeme tih bura koje su vladale u mojoj glavi, a ja sam toga postala svjesna tek kasnije. Bilo je jako teško biti moj roditelj, moja sestra i moj prijatelj. Živjela sam glavnog junaka gledajući ovaj film i svaki mi je trenutak bio potpuno jasan.
Njegova se majka često ne zna nositi s tim, a u nekim ga se situacijama i boji. Njihov je odnos jako čudan. Iako se jako vole, često ne mogu jedno s drugim. Smrt njegova oca nije utjecao samo na njega. Njegova se majka bori sa svim boljkama koje se pojavljuju nakon što izgubiš supružnika. Utjehu često pronalazi u vinu, neodgovorna je, traži prečice kako bi došla do poslova koje želi i često dobiva otkaze.
Jedine dvije stvari koje donekle pomažu Stivu su glazba i susjeda, koja nakon njegovog povratka doma uđe u njihove živote. Ove su me dvije stvari također sjetile na mene samu. Glazba mi je često bila izlazak iz sveg ružnog što sam doživjela kao tinejdžerica, a doživjela sam puno toga. Glazba mi je više puta spasila život, izbavila me iz crnila i naučila me kako se nositi s određenim stvarima. Glazba me često tjerala da pišem, a pisanje mi je zauvijek promijenilo život.
Kajla (Kyla), susjeda koja je Stivu pokušavala pomoći da dođe na pravi put, podsjećala me na moju Sanju. Sanja i Kajla zapravo nisu imale ništa zajedničko, možda jedino gomilu informacija koje niti ja niti Stivi nismo znali dok nismo upoznali njih. No, baš kao i Kajla, Sanja je bila moj bijeg od svega. Često sam svraćala njoj. Voljela sam njezine knjige, njezinu glazbu, njezinu hranu i njezino vino. Sanja me vodila u neka druga vremena i u svjetove koji ne postoje.
Kraj ovoga filma me jako rastužio. Opet sam plakala. Volim filmove koji mi to rade i, priznat ću vam, volim plakati. Sjedila sam u tišini nakon što sam ga pogledala, a u glavi mi je bila gomila pitanja. Sjetila sam se brojnih situacija u kojima sam mogla potpuno izgubiti kontrolu nad svojim životom.
No, ipak sam (nekim čudom) ostala sabrana i u jednom komadu. Zbog svih tih stvari – nekada se gledam s čudom. Gledam se iz perspektive neke druge osobe i često sam sama sebi stranac. Ne želim reći da nisam vjerovala u sebe i da sam mislila da će me zadesiti strašna sudbina, no reći ću vam da sam dugo (BAŠ DUGO) bila povrijeđeno dijete koje je odbijalo odrasti.
Nekada je bilo lakše igrati ulogu povrijeđenog djeteta. Nekada je bilo lakše biti glasna i bezobrazna. Nekada je bilo lakše biti neodgovorna. Lakše je svaki dan ne raditi ništa, pronalaziti se u krivim ljudima i stvarima te odbijati raditi na sebi.
Povremeno se uhvatim da mi fale razdoblja života u kojima sam bila neukrotiva. Pronalazim čudno zadovoljstvo u periodima u kojima sam bila najgora. Puno je lakše odabrati biti Stiv, puno je teže ići putem koji te vodi sebi, no ne postoji ljepši dom od onoga koji se nalazi u nama samima.
