“Trebalo je hrabrosti ovo napisati.”, “Konačno je netko to rekao.”, “Hvala ti na iskrenosti!, “Iskrena si, i to se vidi. I cijeni.”, samo su neki od komentara s kojima se susrećem u zadnje vrijeme. Ne radi se tu o hvalospjevima nego o iskrenom čuđenju i šoku ljudi kod kojih izazoveš reakciju običnim otvaranjem srca, što na papiru ili ekranu, što uživo.
Zatim počneš razmišljati što tu ne valja. Ljudi ti se zahvaljuju jer si iskrena? Prijatelji tvoju iskrenost nazivaju hrabrošću? Ma koliko egu to možda godilo, nešto je trulo u svijetu. Otkad je iskrenost rijetka? Otkad smo se navikli na neprisutnost iste? Tko nas je na to navikao? Zašto smo na to pristali?
Prije nekih desetak i više godina, školska knjižničarka s kojom sam često znala pričati u vrijeme velikih odmora rekla mi je: “Iskrena si.” – zahvalih joj, a ona: “Nećeš imati puno prijatelja. Ali one koje ćeš imati bit će pravi.”
I to je to, jedan veliki odmor bio je dovoljan da shvatim da je to moje najmoćnije “oružje”. Jednostavno je. Barem je bilo prije 10 i više godina.
Nažalost, živimo u vrijeme kad smo nesvjesno svjesni da je gotovo sve oko nas lažno počevši od slike koju pojedinci o sebi plasiraju putem interneta. Svi su lijepi, sretni, objavljuju smo ono što ima paše i što “slijedi” stav i sliku koju su na društvenim mrežama o sebi stvorili. I to je skroz OK, njihov profil, sami znaju kako će ga voditi. No, s godinama vojska sljedbenika nauči i shvati da taj život nije takav kakvim se na Instagramu čini. I to im je OK. Ali i dalje slijede i štuju nekog, i dalje aplaudiraju nečije “lažno” predstavljanje.
Pristajemo na lažno jer je tako lakše i ljepše i zato ne čudi kad nas šokira realno i iskreno.