Dijagnoza – kratka, učestala bolest koja ju je malo zaboljela pa je ubrzo i izbrisala. Nedugo nakon njene smrti otac je bio neugodan za društvo. Kada bi izrazio želju za kikirikijem, mi smo kupovali, jebi ga, nama sladoled a njemu kesicu nesoljenog. Dugo nije osjetio želju da šeta. Ponovo je kupio crveni marlboro, valjda bacajući ponosne, nepušačke dvije godine i tri mjeseca u vodu. U bolnicu više nikada nije otišao, čak i kad je neko od nas morao. Prije da nije mogao, nego da nije htio, pa ga je i to izgleda boljelo. Zbog mnogo stvari nije više mogao da spava. Probudiš se žedan, dođeš do kuhinje i vidiš ga kako sjedi za stolom i puši. Bez svjetla, u mraku, njegova siluteta i žar cigarete. Često, ujutru kad otvoriš vrata sobe, vidiš da se sprema za posao, i čuješ ga da priča sam sa sobom. Ko zna o čemu. Skoro uvijek bi odgovarao da nema s kim, pa kome će drugom nego sebi. Moj otac je, čini mi se, cijeli život volio da kuka, ali je tih dana bio zastrašujuće tih. Uđe u prostoriju a za njim ide tišina. Ali uvijek ona koja vrišti. Kada bi se obratio nekom od nas, pomisliš, evo ga, željan je priče, sutra će već biti lakše. I tako svaki ubogi dan. Nadamo se, pa se snuždimo, pa se opet nadamo i tako u krug. Mislim da ga je jedino taj prokleti kikiriki prisiljavao na poluosmijeh.
Jednog tmurnog utorka, odem do knjižare, dam posljednju paru za knjigu, napišem mu posvetu da radije razgovara sa Selenićem nego sam sa sobom, on je ošine pogledom, tugaljivo se zahvali i ostavi ispod stola. Niko od nas mu tada ništa nije zamijerao. Ali bih zasigurno slagala kada bih rekla da me mnogo stvari nije tad pogodilo, onako, u srž.
Prvi dan nakon sahrane promeškoljio bi se na stolici, duboko uzdahnuo, otvorio oči i opet nastavio gledati u progorenu rupu na stolnjaku:
„Previse pališ ta govna.“
„Dobro, palim, nemoj sad o tome…je l’ treba nešto iz prodavnice?“
„Kikiriki. Onaj u bijeloj kesi. I da baciš pogane cigare.“
„Hoćeš neki keks, onaj… onaj što voliš…“
„Lili.“
„E taj… ‘oćeš to?“
Promumlao bi nešto u bradu i odmahnuo glavom. Nakon toga bi pogledao kroz prozor i zapalio cigaretu, dok se prethodna i dalje lagano gasila u pepeljari. Naš svaki sljedeći razgovor bi bio potpuno isti. Kao i ta rupa na krpi, i taj pogled kroz prozor.
Vrijeme žalosti je, koliko se sjećam, predugo trajalo. Praznici, slavlja, rođendani, mi sami. Nikada nije bio sklon bogu, sve moguće vjerske praznike slavio je „jer se valja“, ali nakon njene iznenadne smrti, otac je u kuću donio molitvenik. Dječiji, za početnike. Majka bi onda govorila da izmolimo onu za pokojnike prije spavanja, a meni, jebi ga, smiješno jer se u molitveniku moraju dopisati, na prazne linije, riječi koje fale. Da li da molim bez njih? Hoće li bogu to išta imati smisla? Ima li meni to ikakvog smisla?
Jedino gore od fanatika mu je bilo uzdanje u tog Ekspres boga. Molitva da se ne zajebe u saobraćaju, molitva pred intervju za posao, molitva da ga prestane zubobolja, molitva da se probudi ujutru ako ga nešto oko srca zažiga, molitva da ako boga oslovljava velikim slovom, niko neće pomisliti da bogohuli, molitva ako tog istog boga sutra u bijesu opsuje, iskupiće se dajući prosjaku koju marku. Iskreno, ne samo njemu, svima nam se to prilično gadilo. Ipak u tom trenutku, taj mali dječiji molitvenik je bio jedina čvrsta stvar koja je mog oca mogla održati na okupu, dalje od potpunog rastrojstva. Izgleda, uzdao se u taj spokoj kojeg je tako često viđao u drugim ljudima, ali nikad u sebi.
Svaki dan je postajao isti. Ponedjeljak je nalikovao petku a petak srijedi. Moj otac je utorkom nalikovao onom istom čovjeku četvrtkom. Svaki dan jedne vijesti, druge, treće, pa onda jedan, drugi, treći jezik a svima zajednička slika – nemiri, nehrišćani, teror i sukobi u najavi. A onda, majku mu, izađeš na balkon i šta osjetiš? Miris lipe koja cvjeta i zvuk zrikavaca. Par skupljenih momaka koji jako loše pjevaju Azru uz jedva sklepana tri akorda. I opet budeš srećan što si tu. Što si baš tu rođen, u ovoj zapizdini gdje samo lipa i cvjeta. Budeš srećan što razumiješ njihove riječi i što te ta „Naizgled lijepa“ dotakne i ovaj, stoti put.
Uvjerena sam da je jedne ljetne večeri, moj otac isto to shvatio.Vrijeme beživotnosti je tada, čini mi se, odjednom završilo, i on je opet nekako naučio da bude srećan. Da pali radio u autu a da se ne osjeća krivim, da ponovo sluša Flojde, da nam govori laku noć, da primijeti vjetar i sunce, da se smije kad majka bubne glupost i da je onda nakon toga dugo, dugo grli. Poslije toga, mislim da je moj otac jako rijetko zaboravljao da diše.
