Na tom posebnom danu, sklapanju braka između dvoje zaljubljenih, važno je nekoliko stvari. Ko vam je najveća podrška, jeste li sasvim sigurni u svoju odluku i ko vas fotografiše. Mnogima najvažniji dan u životu, svakako jedan od onih za pamćenje, gotovo je nezamisliv bez fotografa. A on treba da bude onaj koji osjeti vašu emociju, hvata prave trenutke i daje uspomene za pamćenje koje ćete imati za cijeli život. Upravo takav je Dejan Đurić kojeg vam predstavljamo.
Kada i kako se rodila ljubav prema fotografiji?
Ljubav prema fotografiji rodila se još davne 2002. godine, kada sam dobio svoj prvi analogni fotoaparat Zenit 11. U početku je to bila samo ljubav pa nisam ni slutio da će mi to jednog dana postati posao.
Između Fotografija.ba, Balkan Photo Festivala i fotografija sa vjenčanja biraš šta? U kojem obliku fotografije se najbolje snalaziš?
Ne bih mogao da biram. Fotografija.ba i Balkan Photo Festival su nešto na čemu radim paralelno sa poslom od kojeg živim. Ali u svakom slučaju biram dobru fotografiju. Imao sam prilike da se oprobam na skoro svim poljima fotografije. Od umjetničke i koncertne, preko novinske i studijske, pa sve do portretne fotografije i fotografisanja vjenčanja. Najbolje sam se snašao u fotografisanju vjenčanja, jer za mene ona predstavljaju izazov. Svako vjenčanje je specifično i izazov za sebe. Nikada ne možete biti u potpunosti pripremljeni na situacije i događaje tog dana, a opet morate biti spremni zabilježiti to sve na što bolji način.
Ko je Dejan iza, a ko ispred objektiva?
I iza i ispred objektiva sam samo jedan zaluđenik dobrom fotografijom.
Kako opisuješ svoje fotografije, šta je ono što ih čini drugačijima i prepoznatljivima?
Ne bih rekao da su moje fotografije drugačije, ali svakako da sam godinama izgradio određen stil zbog kojeg su postale prepoznatljive. Pošto najviše volim da fotografišem trenutke, svoje fotografije bih opisao kao dokumentarističke sa određenom dozom umjetničkog izražaja.
Biti na toliko vjenčanja i svjedočiti ljubavi i sklapanju braka sigurno predstavlja posebnu ulogu, koja ne samo da je posao, već i mnogo više od toga. Kakva iskustva te vežu za fotografisanje vjenčanja?
Opisati iskustva sa vjenčanja u par rečenica bi bilo ravno nemogućem. Tokom šest godina rada imao sam prilike da fotografišem na mnogim mjestima, što kod nas, što u u regionu, i u tom periodu nakupilo se jako puno lijepih putovanja i uspomena. Iskustva su svakako predivna. Lepo je biti u mogućnosti skoro svakog vikenda prisustvovati ljubavi između dvoje ljudi.
Koga od kolega izdvajaš i koje fotografe ti pratiš, zašto?
Pratim jako puno stranih i domaćih fotografa. Od domaćih bih izdvojio Petra Juricu, jer po meni ima izražen i poseban stil dokumentarističke fotografije. Dok bih od stranih izdvojio Fer Juaristia, koji je zasigurno svojim kompozicijama i eksperimentisanju inspiracija mnogima.
Šta čini dobru fotografiju dobrom? Kako je izgledala tvoja prva u poređenju sa današnjima?
Po meni, dobru fotografiju čini trenutak. Nije bitno šta i ko je na fotografiji, sa čime je fotografisana, kadar i kompozicija. Sve su to nebitne stavke kada imate dobar trenutak uhvaćen u tom malom djeliću sekunde. Moje prve fotografije i dan danas čuvam u starim foto albumima i ponekad ih prelistam kao napomenu za pređeni put od tog nekog početničkog istraživanja svijeta fotografije pa do danas. Ne bih da poredim moje početke sa današnjim radom, jer mi oni služe kao podsticaj da uvijek može bolje i da svakog dana možeš da naučiš nešto novo.
Koliko je teško(ili jednostavno) biti prirodan pred objektivom, na koji način tebi to polazi za rukom?
Postoji samo jedna stvar kojom se služim kako bih opustio ljude ispred objektiva, a to je osmijeh. Naravno da nekada i osmijeh ne pomogne u cjelosti, pa ponekad moram izigravati i psihologa i psihijatra kako bi ljudi ispred objektiva bili što prirodniji. Ali osmijeh je definitivno najbolji lijek protiv ukočenosti.
Šta savjetuješ mladim fotografima i na šta si posebno ponosan?
Svi oni koji su juče kupili fotoaparat trebali bi prvo naučiti osnove, pa se tek onda upustiti u svijet fotografije. Potrebno je jako puno vremena, iskustva, posmatranja i znanja da biste naučili napraviti dobru fotografiju. Važno je biti uporan i fotografisati što više i ne odustajati tek tako. Nemojte očekivati da ćete preko noći postati dobar fotograf.
Ponosan sam na svoju upornost, rad i trud.
